U društveno-političkom prostoru Bosne i Hercegovine, rijetko koji govor izazove toliko reakcija kao istupi Milorada Dodika, predsjednika entiteta Republika Srpska. Njegova posljednja obraćanja javnosti uzburkala su digitalnu sferu do te mjere da je mogućnost komentarisanja ispod objava morala biti uklonjena, iako su se mnogi već uspjeli oglasiti.
Reakcije korisnika društvenih mreža bile su burne, oštre i mahom negativne. Dodikove izjave, u kojima je ponovo govorio o potencijalnom oduzimanju entiteta Republika Srpska, otvorile su novu rundu polemika i podsjetile na ustaljeni narativ zastrašivanja i podjela. Taj narativ, kako ga mnogi doživljavaju, više služi mobilizaciji političke baze nego bilo kakvom realnom rješavanju problema.
Društvene mreže, kao savremeni medij izražavanja naroda, bile su zatrpane komentarima u kojima se Dodiku spočitava konstantno provociranje tenzija i iznošenje neprovjerenih tvrdnji. Korisnici su ironično komentarisali da je “još malo pa nadmašio Vučića – najvećeg lažova“, aludirajući na učestalo manipulisanje informacijama radi vlastitog političkog opstanka.
U svom govoru, Dodik je pokušao unijeti dozu svečanosti i duhovne dubine, pozivajući se na riječi blaženopočivšeg patrijarha Pavla. Istakao je da ljubav, za razliku od materijalnih dobara, raste dijeljenjem. U tom duhu je govorio o važnosti vjere, zajedništva i porodičnih vrijednosti, pozivajući građane da ostanu vjerni tim temeljima.
Njegova poruka je sadržavala nekoliko ključnih poruka:
-
Zajednica je ono što pojedincima daje snagu i otpornost.
-
Istinske vrijednosti se ne nasljeđuju, već zaslužuju.
-
Religija, posebno pravoslavna vjera, temelj je očuvanja naroda i kulture.
-
Najdragocjenije stvari su upravo one koje drugi žele da vam oduzmu – i zato ih treba braniti i čuvati.
Kroz ove izjave, jasno je naglašena emocionalna veza s entitetom Republika Srpska, predstavljenim kao simbol identiteta i slobode. Dodik je, po već poznatom obrascu, ponovio da se Republika Srpska, pravoslavna vjera, sloboda i ljubav – neće predati.
Međutim, ono što je suštinski uzburkalo javnost jeste što se, uprkos svečanoj retorici, u pozadini krije kontinuirana politička strategija koja balansira na ivici prijetnji i emocionalne manipulacije. Dodik često koristi važne vjerske ili državne datume kako bi plasirao svoje političke poruke, zamotane u govor o zajedništvu i vjeri, dok istovremeno širi strah od „otuđenja“ entiteta i „napada“ sa strane.
Ovakav način govora ima nekoliko posljedica:
-
Polarizacija društva – Stalno prisutna retorika o ugroženosti produbljuje jaz među narodima i izaziva nepovjerenje.
-
Zasićenost građana – Mnogi su izgubili vjeru u istinitost političkih poruka koje se stalno ponavljaju.
-
Zatvaranje prostora za dijalog – Kada se svaka kritika tumači kao napad, a svako pitanje kao izdaja, teško je ostvariti bilo kakvu konstruktivnu debatu.
Uprkos pokušaju da poruka djeluje uzvišeno i duhovno, činjenica da je komentarisanje na društvenim mrežama moralo biti onemogućeno, govori o dubokom nepovjerenju javnosti. Ukidanje komentara u digitalnoj eri, kada su mreže jedini prostor gdje se još slobodno izražava mišljenje, doživljeno je kao svojevrsno priznanje nemoći da se nosi s valom negativnih reakcija.
Zaključno, Milorad Dodik je i ovoga puta pokušao balansirati između retorike uzvišenih vrijednosti i političkog zastrašivanja. Njegovo pozivanje na vjeru i ljubav nije naišlo na očekivanu empatiju, jer sve više građana u tim riječima vidi instrument političke manipulacije, a ne istinski poziv na zajedništvo. U trenutku kada se građani bore s egzistencijalnim problemima, retorika velikih riječi bez konkretnih rješenja više ne prolazi.
Narod, sve svjesniji razlike između riječi i stvarnosti, počinje postavljati pitanja na koja politika, ovakva kakva jeste, nema stvarne odgovore. A dok odgovori izostaju, komentari, iako zabranjeni, pronalaze svoj put – jer glas naroda teško se može utišati kad jednom progovori.
Uprkos pokušajima kontrole narativa i ograničavanja prostora za slobodno izražavanje, jasno je da se nezadovoljstvo građana sve teže može potisnuti. Ljudi nisu više spremni šutjeti dok im se svakodnevno servira ista matrica straha i lažnog patriotizma. Rastuća svijest, prisutnost društvenih mreža i sveprisutno siromaštvo tjeraju građane da traže istinu iza riječi, odgovornost iza moći i djelovanje umjesto obećanja. Ako politički lideri to uskoro ne prepoznaju, promjene će doći – možda ne preko noći, ali sigurno neće ni izostati. Jer, kako istorija pokazuje, nijedna vlast nije vječna kada izgubi povjerenje naroda.
