Kad sam se emocionalno najlošije osjećala, bila sam najdotjeranija, najsređenija vizuelno.
Valjda je to bio neki odbrambeni mehanizam od samosažaljenja, ali i žaljenja drugih.
A drugi su bili zbunjeni, odmjerali me od glave do pete začuđeno, zagledali kao eksponat u muzeju ne bi li ikakvu crtu bola i sekiracije vidjeli na mom osmijehu, u mojim “veselim” očima i čehri.
I cini mi se da su bili razočarani. Ljudi vole da nas žale – riječima najčešće. Srcem rijetko ko da te požali i da pruzi ruku.
Danas, nakon svega, kad vidim previše našminkanu ženu, prva pomisao mi je: šta li, duša draga, pokušava da sakrije i ubije u sebi….?
S čime li se ovako žestoko bori…..
Sara Sabri
