Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Uzvišeni Allah, objavio je u Kur’anu: ”Allah vam naređuje da odgovorne službe onima koji su ih dostojni povjeravate i kada ljudima sudite da pravično sudite! Uistinu je divan Allahov savjet! – A Allah doista sve čuje i vidi.” (En-Nisa’, 58.)
Jedna od osobina koja je presudna za uspjeh na svim životnim poljima, a koja nama muslimanima danas itekako nedostaje, jeste i ispravno razumijevanje odgovornosti za poslove i funkcije koje su nam povjerene. Ukoliko bi napravili usporedbu između današnjih naprednih država i onih koje to nisu, vidjeli bi da je osnova napretka u ispravnom i preciznom razumijevanju odgovornosti kojoj islam, za razliku od današnjih muslimana, pridaje izuzetno veliki značaj.
Kada je riječ o političkoj i državničkoj odgovornosti, dovoljno je samo navesti primjer ministara i ambasadora Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Naime, poznato je da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, imao svoje ambasadore, koje je slao na različite strane svijeta, u razne države i carevine. Ono što je primjetno kod njegovog izbora ambasadora jeste da su svi bili iz različitih plemena. Zanimljivo je da je, naprimjer, od sedam prvih ambasadora, samo jedan bio iz plemena Kurejš, i to Abdullah ibn Huzafa, radijallahu anhu. Dok iz Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, porodice, Benu Hašim, nije bilo ni jednog ambasadora. To nam govori da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prilikom izbora ljudi na odgovorne funkcije gledao na sposobnost, a ne na podobnost i plemensku pripadnost.
Islam nas uči da se na odgovorna mjesta postavljaju sposobni i pošteni ljudi, koji će donijeti korist cijelom društvu, a ne samo sebi, svojoj porodici i stranci. Na opasnost i pogubnost nepotizma, korupcije i pronevjere emaneta, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upozorio je, kako svojom praksom, tako isto i svojim riječima. Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi da je neki čovjek došao Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i pitao ga: ”Allahov Poslaniče, kada će Sudnji dan?” Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovorio mu je: ”Kada nestane emaneta.” Čovjek je upitao: ”A kako će nestati emaneta?” Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Onda kada ljudi odgovorne poslove (funkcije) povjere onima koji ih nisu dostojni.” (Buharija)
Taj uzvišeni islamski princip slijedile su pravedne halife poslije Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. U jednoj predaji je došlo da je halifa Omer, radijallahu anhu, jedanput pozvao glavnog blagajnika državne blagajne, Muajkiba, dok je kod njega sjedio njegov sin Asim ibn Omer, pa je Omer, radijallahu anhu, rekao blagajniku: ”Znaš li šta je uradio ovaj pored mene (pokazujući na svog sina)? Otišao je u Irak i obavijestio je tamošnje stanovnike da je on halifin sin, pa su mu oni dali poklone u zlatu, srebru i hrani, te jednu lijepo izrađenu sablju.” Asim je na to rekao: ”Nisam zbog toga išao u Irak, već kad su oni saznali da sam ja halifin sin oni su mi dali poklone.” Tada je Omer rekao Muajkibu: ”Uzmi sve ovo što je Asim donio iz Iraka i stavi u državnu blagajnu.”
Omerov sin je govorio istinu, ali hazreti Omer nije dozvolio da mu sin navikne na raskoš, niti da uživa bilo kakve privilegije samo zato što je halifin sin. Bio je i ostao skroman i pošten kao obični musliman i kao halifa, a mogao je uzeti iz državne blagajne koliko je htio. Da je hazreti Omer posegnuo za državnim imetkom, to bi se proširilo na druge. Na taj način bi se državni imetak trošio u svrhe za koje nije namijenjen i država bi propala, a narod bi bio nezadovoljan.
Kako onda mi možemo očekivati napredak i prosperitet u državi u kojoj nema pravde i u kojoj dominira korupcija, nepotizam i kriminal, a tvrdimo da volimo i slijedimo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i da smo dobri muslimani?
Kakva je razlika između korumpiranog političara, doktora, direktora, profesora, nemuslimana i istog takvog muslimana? Kakva je razlika između tiranina i zulumćara nemuslimana i tiranina muslimana? Razlika je samo u imenu i nacionalnoj pripadnosti i ništa više. Suštinske razlike među njima nema, a suština je da danas kod muslimana isto kao i kod nemuslimana nema pravde, poštenja i emaneta.
Druga osobina bez koje je nezamisliv uspjeh u životu jeste odlučnost i ustrajnost u radu za dobro i prosperitet države i svih njezinih građana. Stoga, strašno iritira neodlučnost kod onih naših političkih predstavnika koji, bez sumnje, imaju moralne i intelektualne kvalitete, zašto konačno ne poduzmu odlučne i konkretne korake na rješavanju nagomilanih društveno-politčkih i ekonomskih problema. Zašto zatvaramo oči pred vlastitim mahanama i slabostima i za naše teško stanje krivimo stalno druge? Kao da nismo svjesni da time zapravo našim neprijateljima samo dajemo dodatnu snagu da nas savladaju. Zato je neophodno da prestanemo kukati i kriviti druge, već moramo biti spremni prihvatiti odgovornost za naš vlastiti život i emanete koji su nam povjereni, te biti odlučni na putu reformi i izgradnje zdravog društva i države u korist svih njezinih građana.
Neko je dobro rekao: ”Čovjek ima dva načina da posjeduje najveću i najljepšu kuću: prvi je da poruši sve druge zgrade oko sebe, a drugi je da gradi veće zgrade od drugih ljudi. Budimo od onih koji će uvijek graditi veće, ljepše i bolje kuće od drugih, a ne od onih koji će rušiti tuđe da bi njihove kuće bile ‘najveće’.”
