Vrijeme namaza se mijenja u zimskom periodu tako da i ovaj put namaz ne stižem obaviti u njegovo vrijeme, nego tek kada se vratim kući. Zato odmah moram sa šeficom razgovarati, što sam i učinila. Primila me je u svojoj kancelariji i pitala o čemu želim razgovarati. Rekla sam da ona zna da sam ja muslimanka, ali možda ne zna da se muslimani moraju pet puta na dan moliti Bogu i ako ne bih obavila svoju molitvu na vrijeme, to bi bio užas za mene. Odmah me je prekinula…
Onome ko se istinski osloni na Allaha, On će i od nemogućeg dati moguće
Nekad je teško naći rješenje. Toliko sam puta osjećala kao da su oko mene zidovi gdje god se okrenem. Ali, i ovoga puta, kao i svaki put kada sam se istinski oslonila na Allaha, On mi je podario izlaz.
Prije nekih sedamnaest godina radila sam u jednom butiku, a šef butika bio je musliman. U vrijeme kada sam radila nastupilo bi vrijeme podne-namaza, a po završetku moje smjene vrijeme namaza bi prošlo, tako da ako ne bih klanjala za vrijeme radnog vremena, namaz bi prošao, a ja ne bih imala opravdanje pred Allahom zašto sam ga propustila. Međutim, šef butika je odobrio da mogu podne-namaz obaviti u butiku ili zaključati vrata i otići u džamiju za vrijeme namaza. Allah mu dao svako dobro! Bio je svjestan šta znači namaz. Ništa čudno! Musliman. Nažalost, nije uvijek tako. Bila sam odbijena više puta na drugim mjestima zbog svog hidžaba ili namaza i to baš kod šefova koji nose muslimansko ime. Nekada je za ženu bolje da sjedi u krugu svoje porodice, ali život je takav da nekada moraš izaći i raditi.
Nakon tih sedamnaest godina Allah je htio da živim u Dortmundu, da mi se vrata nafake otvore baš u tom mjestu. Počela sam raditi jedan projekat sa dvadeset četiri žene. Šefica tog projekta je Njemica. E sad, nije isto o svojim ibadetima pričati sa šefom koji je musliman i koji nije, bar nisam do sad imala iskustva sa drugom vjerom. Ali, i to je bio jedan test za mene. Treba se čovjek boriti za dunjaluk, ali više za ahiret. Jer sve ovo prođe, dunjaluk, iskušenja, padovi, radost, sreća, ali zaista istinska sreća je tek kad nam Allah kaže: “Idi, oprostio sam ti sve!” A molim Allaha da budemo od tih!
Vrijeme namaza se mijenja u zimskom periodu tako da i ovaj put namaz ne stižem obaviti u njegovo vrijeme, nego tek kada se vratim kući. Zato odmah moram sa šeficom razgovarati, što sam i učinila. Primila me je u svojoj kancelariji i pitala o čemu želim razgovarati. Rekla sam da ona zna da sam ja muslimanka, ali možda ne zna da se muslimani moraju pet puta na dan moliti Bogu i ako ne bih obavila svoju molitvu na vrijeme, to bi bio užas za mene. Odmah me je prekinula i samo je ponavljala da je to teško pitanje, ali da ipak ona mora pitati sve ostale da li se slažu da ja tu klanjam i da li im smeta.
Nije mi bilo jasno zašto sve da pita, ona je ta koja može odobriti ili odbiti. Da se dvadeset četiri žene drugih vjera slože, to je već bilo previše da stignem do cilja, jer očekivala sam da će se sigurno neke od njih buniti. Ali nisam htjela više voditi dijalog, jer sam opet rekla sebi: Znaš, oslonila si se na Allaha pa kako Allah odredi. Zahvalila sam se što me je primila na razgovor i vratila se na svoje mjesto. Nakon pauze, dok smo počeli raditi tamo gdje smo stali, šefica je došla i zamolila sve da je saslušaju nekoliko minuta. Mislila sam da se radi o nečemu drugom, a ne o meni. Međutim, kada je počela da priča i iznosi moje želje koje sam saopćila njoj, samo sam u sebi dovila da Allah olakša i pomogne i čvrsto odlučila da ću napustiti posao ako mi odbiju molbu. Allah daje nafaku, a ne ljudi i ne mijenjajmo ono što je najvažnije za ono što ne nimalo ne vrijedi.
Tada je, između ostalog, moja šefica rekla: “Vi znate da je vaša kolegica, koja je tražila od mene da to odobrim, muslimanka, i ona kaže da se muslimani moraju pet puta na dan moliti Bogu. Ona želi sve vas pitati da li se slažete da ona jednu svoju molitvu obavlja ovdje svaki dan. Ali, prije nego što odgovorite, želim nju pitati još nešto.” Tada se okrenula prema meni i upitala: “Da li znaš da je ovo kršćanska zemlja?“ “Da, znam”, rekla sam. “A šta ako ti drugi šef ne dozvoli da obaviš molitvu na radnom mjestu?”, opet je ona upitala, a ja sam rekla: “Morala bih napustiti taj posao i tražiti drugi gdje mogu.” “A šta radiš kada si u gradu i bude vrijeme molitve?”, ponovo je upitala moja šefica. “Uđem u radnju gdje ima kabina da mogu probati nešto, probam to što sam ponijela probati, obavim molitvu u kabini, kupim ili ostavim to što sam probala”, rekla sam i okrenula se prema ostalima očekujući njihov odgovor. Poslije svih pitanja i svih pogleda usmjerenih prema meni, svi su odgovorili da se slažu i da nemaju ništa protiv. Elhamdulillah, zahvalila sam se srdačno svima. I tek tada mi je bilo jasno zašto je htjela pitati sve jer možda se očekivao drugačiji odgovor, a ne onakav kakav sam dobila. Allah zna!
Ovo je bila još jedna lekcija za mene: da se čovjek treba truditi i dati sve od sebe da mu namaz uvijek bude na prvom mjestu, jer onome ko se istinski osloni na Allaha, On će i od nemogućeg dati moguće. Ovim tekstom želim ohrabriti sve one koji još nisu pitali svog šefa da namaz obave na radnom mjestu da se oslone na Allaha i da urade sve što je do njih. Ma kakav odgovor bio, naše srce je živo ako obavljamo namaz, a ne ako radimo. Jer, sve je od Allaha, pa i nafaka. Allah zamijeni ono čega se odreknemo u Njegovo ime nečim boljim. Ne plaši se i ne daj da te šejtan plaši da nećeš moći preživjeti ako izgubiš posao. Mi smo muslimani i trebamo misliti pozitivno. Molim Allaha da svima olakša i podari izlaz u svim teškim trenucima kada je potrebno da se čini ibadet. Molim Uzvišenog Gospodara da primi sve naše namaze i ostale ibadete! Amin! Ne odustaj! Možeš ti to!
Tekst poslala sestra Hamzić A. n-um Foto: ilustracija
