Težak je put do sreće, a naš je bio takav i još teži. Sunce nas je obasjalo – nalaz pokazuje da je transplantacija koštane srži našem petogodišnjem sinu Kenanu 100 odsto uspjela, a naša osmogodišnja kćerka Zara, nakon što je bila donor matičnih ćelija svom bratu, potpuno je zdravo dijete.Uz Božju pomoć i zahvaljujući doktorima, naše dijete je izliječeno, riječi su koje je u novembru 2014. godine ponosno izgovorila Amira Buljubašić, Kenanova i Zarina majka.
I danas, sedam godina nakon uspostavljanja Kenanove dijagnoze – akutne limfoblastne leukemije, hrabra majka, znajući da ovakvi razgovori podižu svijest o dječjim malignim oboljenjima za “Nezavisne” govori kako su Buljubašići spoznali da njihov najmlađi član treba da bije najtežu bitku – onu za život.
Priča Amira i kako je tekao proces liječenja najvećeg malog heroja, te o onom najtežem, ali ujedno i najsrećnijem trenutku za porodicu u ovom procesu – spoznaji da njihova kćerka doniranjem matičnih ćelija može spasiti život svom bratu.
“Praktično, Kenan je jedan dan bio u obdaništu, a već sljedeće jutro se probudio u bolničkoj postelji jer mu je prethodno veče potekla krv iz nosa koju nismo uspjeli potpuno zaustaviti ni nakon dva sata. Uputili smo se u službu Hitne pomoći Doma zdravlja Gračanica gdje je dežurnoj doktorici bilo sumljivo to krvarenje, kao i pojava više hematoma po udovima. Zatim smo poslati u Tuzlu na dalje analize”, prisjeća se Amira događaja iz maja 2014. godine.
Na naše pitanje kako su se osjećali i o čemu su razmišljali ona i suprug Samir kada su im doktori na Klinici za dječja oboljenja Univerzitetsko kliničkog centra Tuzla saopštili sa kakvim se teškim oboljenjem bori njihov sin, te kako u tako teškim trenucima roditelji sakupe snagu za borbu koja je pred njima, Amira kazuje da će se do kraja života sjećati riječi doktorice Amile Latifagić – “Imamo nešto pozitivno za što se možemo uhvatiti i idemo se boriti.”“Tako je i bilo, nakon prvobitnog šoka za nas, našu porodicu i ljude iz okoline krenuli smo na dugo bolničko putovanje uz mnogo patnje, neizvjesnosti, dugih neprospavanih noći, ali povrh svega putovanje puno podrške okoline, doktora i medicinskih radnika. I da ne izostavim spomenuti psiho-socijalnu podršku koju su nam pružili zaposleni u Udruženju ‘Srce za djecu’ iz Sarajeva”, priča majka najvećeg malog heroja.
Buljubašići žive i stvaraju u Gračanici, Kenanu je dijagnoza uspostavljena u Tuzli, nekon čega su upućeni na Klinički centar Univerziteta u Sarajevu na dalje liječenje.
“Kemoterapije su za vrlo kratak period jednog lijepog dječaka od pet godina pretvorile u mršavo, izmučeno tijelo koje se jedva kretalo uz konzumiranje minimalne količine hrane.
Kenanov lični opis se skroz promijenio, ali naša međusobna ljubav ostala je ista. Vrijeme provedeno u bolnici teklo je bukvalno dan po dan, ne znajući šta nam sutrašnjica donosi, život ili pak ne”, pripovijeda majka.
Nakon četiri bolnička mjeseca provedena u Sarajevu Buljubašićima su doktori predložili da Kenan bude podvrgnut transplantaciji koštane srži u Turskoj, a Amiru smo pitali da li su suprug i ona u tim danima beznađa vjerovali da je put u daleku zemlju jedina nada za dječakovo potpuno izlječenje.
“Nismo nikada sumnjali u odluke doktora, tako smo i ovu vijest ćutke prihvatili i radovali smo se novom svjetlu u našem tunelu. Odlazak u drugu zemlju bio je veliki izazov koji je stavljen pred nas i znali smo da nećemo posustati, nego da ćemo sve probleme rješavati zajedničkim trudom i zalaganjem naše porodice i doktora”, priča majka i dodaje da je Kenanovo liječenje u bolnici “Acibadem” u turskom gradu Adana trajalo pet mjeseci.
A baš u ovom dijelu priče dolazimo do, možda, najteže i najpotresnije, ali ipak najsvjetlije tačke u procesu liječenja hrabrog mališana velikog srca – donor matičnih ćelija za Kenana bila je njegova sestra Zara.
“Obzirom da ja HLA tipizacija pokazala da je Zara 100 odsto kompatibilna sa svojim bratom Kenanom, bolje vijesti nismo mogli dobiti u tom momentu, a doktori su nam objasnili da, kada je njeno zdravlje u pitanju, za kćerku nema opasnosti. Tako da nije bilo dvojbe oko naše odluke da se obavi proces transplatacije”, objašnjava majka.
Da bi javnosti u dovoljnoj mjeri upoznala sa procesom doniranja matičnih ćelija, Amira za naš list objašnjava da je Zara u utorak bila donor, u petak avionom prešla daleki put sa presjedanjem od Adane u Turskoj do Gračanice, a već naredne sedmice, kada je imala samo punih sedam godina, otputovala u Švicarsku na Svjetsko tamičenje u akrobatskom rokenrolu.
“Sve ovo pričam kako bi se ljudi lakše opredjeljivali da budu donori i tako spasili druge živote kao što je naša kćerka spasila život našem sinu”, priča Amira.
Majku koja je tokom cijelog procesa liječenja bila uz sina pitali smo kakav je osjećaj bio spoznati da je Kenan nakon transplantacije matičnih ćelija u potpunosti izliječen od teškog malignog oboljenja, a da je Zara zaslužna za to.
“Teško je uopšte opisati riječima taj osjećaj sreće, jer je to bio samo jedan period u neizvjesnom liječenju, a komplikacije su se stalno dešavale. Sreća i tuga su se konstantno smjenjivale, ali se nismo predavali. Kenanu je trebalo više od tri godine da se oporavi i da bude sposoban ići u korak sa svojim vršnjacima”, navodi Amira.
Dalje objašnjava da je Kenan sada zdravo dijete, odličan osnovoškolac koji uporedo pohađa i nižu muzičku školu – odsjek klavir, te ide na kurs stranog jezika i trenira stoni tenis, a o bojazni da se bolest može vratiti Buljubašići uopšte ne razmišljaju – “Fokuse stavljamo na lijepe stvari u životu.”
“Iako je Kenan sada zdrav leukemija je ostavila traga na njegovom izgledu. Naime, trajno je ostao bez kose, odnosno ima je jako malo, a takav njegov izgled privlači poglede ljudi, posebno djece jer se po tome razlikuje od ostalih. Ali, mi dignute glave koračamo bez skrivanja tog nedostatka, jer dječji karcinom ne treba biti tabu tema”, pojašnjava majka.
Dalje dodaje da od raznih maligniteta godišnje u BiH oboli oko 90 djece, a da su smrtni ishodi brojni, te da je važno širiti svijest o teškim oboljenjima.
“Mi smo se uspjeli izliječiti. Namjerno pišem u množini jer je ovo bolest koja indirektno obuhvata cijelu porodicu. I tako dajemo primjer drugima, kako djeci tako i mnogobrojnim odraslima oboljelima od karcinoma, da je izlječenje i nastavak života itekako moguć”, kazuje Amira.
Hrabru majku pitali smo koja je njena poruka roditeljima čija djeca se trenutno bore sa teškim malignim oboljenjima, te kako se postaviti prema djetetu, odnosno da li mu i na koji načni objasniti sa kakvom se bolešću nosi.
Naljbolje je sa djecom otvoreno razgovarati jer oni svakako ubrzo uvide da se život promijenio i da je bolnica njigov novi dom. Stoga, ako im se objasni situacija u kojoj se nalaze i sam proces liječenja djeca će biti mirnija.
Neće stalno imati ista pitanja jer će im biti objašnjeno da je to samo jedan period u životu koji će sa svojim roditeljima i doktorima zajedno proći, a kako bi se mogli ponovo vratiti svojim domovima, drugarima i uživati u blagodatima odrastanja”, priča Amira iz ličnog iskista i dodaje da, nažalost, puno djece na ovom teškom putu izgubi životnu bitku i da je njihovim roditeljima potrebna psiho-socijalna pomoć nakon gubitka.
Trenutak kada se spozna teška dijagnoza nikada nije lak i nikada nije pravi, ni za djecu, ni za njihove porodice. Ali je ključan. Iz tog se trenutka kreira borba koja slijedi jer oboljeli, ali i njihova okolina znaju sa čim se bore. Upoznaju protivnika. Neprijatelja drže bliže sebi. Do trenutka kada dovoljno ojačaju da krenu u kontranapad i bitku za život.
A Buljubašići su zajedničkim snagama krenuli u bitku za Kenanov život. I uspjeli su, pobijedili su nevidljivog protivnika. Amira, Samir i Zara veliki su borci, a Kenan, dječak čiju hrabrost nije moglo da porazi teško oboljenje najveći je mali heroj!
