Bošnjaci su značaj bajrama prenijeli i u mnogim mudrim izrekama i narodnim poslovicama. Pa tako kada Bošnjaci hoće nešto naročito istaknuti kao vrijedno i nešto što se vrlo rijetko događa, kažu: “Nije svaki dan Bajram“. Za one koji ne shvaćaju vrijednost nečega, nego sve olahko uzimaju u narodu se kaže: „Budali je svaki dan Bajram“.
Autor: Almir Mehonić
„Ni Bajrami više nisu kao što su nekad bili
ašikluci gdje ste sada kao nekad u mahali
haj pusti sevdah gdje da pane
na mahale porušeneNejma više stare česme
ni oraha kraj čardaka…“
Tako je nekada pjevao Safet Isović, žaleći za nekadašnjim Bajramima, starim običajima i adetima, sevdahom, česmom i orahom. Tako je to u životu. Nekim posebnim životnim naočarima gledamo prošle dane, djetinjstvo, odrastanje, zavičaj, praznike, pa naposljetku i bajrame.
„Ni Bajrami više nisu kao što su bili“, otpjevao je nekada davno narodni pjesnik žaleći za nekim svojim vaktom i sjećanjima na bajram. Danas možemo čuti istu rečenicu od starih ljudi, kao što će možda i naša djeca istu čuti nekada sutra od nas.
Duga je tradicija Bajrama u Bosni, Sandžaku i među Bošnjacima. Za bajrame su se pripremali, da ih što ljepše dočekaju, podjednako stari i mladi, bogati i siromašni, svaki na svoj način i prema svojim mogućnostima.
Nekada su poslije ikindije namaza, uoči bajrama, pucali topovi ili prangije. Nekada je na selima bio običaj da ujutro, na bajram, hodaju bubnjari i svirači od kuće do kuće, bubnjaju i sviraju na svojim sviralama, a domaćini ih časte i darivaju.
U noći uoči Bajrama običaj je da se djeca vanredno okupaju, a odrasli ujutro, prije odlaska u džamiju na bajram namaz, a svi ukućani na te dane oblače ono što najljepše imaju. Odrasli muškarci i muška djeca s njima odlaze, obučeni u bajramska odjela i namirisani, u najbližu džamiju na sabah i bajram namaz. Nakon toga nastaju čestitanja, a ako je neko ljut sa nekim, lijepo je da se za Bajram izmire.
Nekada se pucalo iz lovačkih pušaka s kućnih prozora, i to mecima punjenim samo barutom, koji bi se za Bajram posebno pripremali. Djeca čestitaju bajram roditeljima ljubljenjem u desnu ruku, a roditelji uzvraćaju djeci ljubljenjem u čelo i davanjem bajramluka, obavezno u novcu, uz hajr-dovu. Nekada su se u većim mjestima i gradovima bajram-namazi klanjali isključivo na jednom mjestu, tzv. Musalli (džamiji bez krova), gdje bi se okupljali svi klanjači toga grada.
Običaj je da se odmah iza Bajram-namaza zijarete mezari svojih umrlih, gdje im se uče dove.
Zatim se kolju kurbani i kurbansko meso se djeli rodbii, komšijama, prijateljima i siromašnim. Kurbane djele djeca. Pod pojmom „komšija“ , kojima se , pored odtalih, djeli kurban, podrazumjevaju se i komšije druge vjere.
Običaj je da odrasli muškarci – domaćini obavljaju bajramske posjete rodbini, komšijama i prijateljima drugi i treći dan bajrama, dok su ostali dani Bajrama rezervisani za međusobne posjete žena, kao i njihov odlazak svojim roditeljima. Otuda se, u tradiciji Bošnjaka, ti dani zovu „ženski bajrami“.
Običaj je da se prvi dan Bajrama, poslije klanja kurbana, ide u očevu kuću, u kojoj se priprema zajednički bajramski ručak. Ako otac nije bio živ, onda se išlo u kuću najstarijeg brata.
Bajram u narodnim izrekama
Bošnjaci su značaj Bajrama prenijeli i u mnogim mudrim izrekama i narodnim poslovicama. Pa tako kada Bošnjaci hoće nešto naročito istaknuti kao vrijedno i nešto što se vrlo rijetko događa, kažu: “Nije svaki dan Bajram“. Za one koji ne shvaćaju vrijednost nečega, nego sve olahko uzimaju u narodu se kaže: „Budali je svaki dan Bajram“. Ako, pak, neko ne radi neki posao u svoje vrijeme, nego ga odgađa u zadnji čas, često kada je prekasno, Bošnjaci kažu: „Ne tovi se kurban na bajram“. Sporost, ljenost Bošnjaci komentarišu sa izrekom: „Dok se Bajro obuče i Bajram se provuče“. Na kraju ovog niza izreka, navešćemo još jednu koja govori da sve što je lijepo brzo prođe, a poslovica glasi: „ Top puče, Bajram prođe“. Očito je ova izreka nastala u vrijeme kada se pucanjem iz topa, u velikim čaršijama, objavljivao prestanak bajramskih dana. Taj pucanj topa ostavljao je iza sebe tugu i sjetu u dušama i srcima Bošnjaka, posebice najmlađih.
Danas, pak, primjetna je komercijalizacija Bajrama. Bajram je postao odličan način kako bi vlasnici kafana i diskoteka, u što kraćem roku, zaradili ogromnu svotu novca, na račun svetog islamskog praznika. Stoga je na svima nama obaveza da radimo na očuvanju stvarnih vrijednosti ovog najvećeg muslimanskog i bošnjačkog praznika i da se suprostavimo svakoj vrsti njegove devijacije u našoj tradiciji.
______________________________
Diwan magazin
Izvor: http://diwan-magazine.com/kako-su-mirisali-bajrami-vaktile/
