U posljednjim dešavanjima na bosanskohercegovačkoj političko-pravosudnoj sceni, istaknuto je jedno u najmanju ruku kontradiktorno i uznemirujuće postupanje vlasti koje je ponovo probudilo osjećaj duboke nepravde kod brojnih građana. Ovaj put, žarište priče je hapšenje Vahida Bajrektarevića, bivšeg pripadnika elitne jedinice ČSN Hamze i Vojne policije 505. bužimske brigade, na graničnom prijelazu pri njegovom povratku u Bosnu i Hercegovinu. Paralelno s tim, postavlja se pitanje – kako je moguće da se ljudi poput Milorada Dodika, i dalje nesmetano kreću unutar i van granica države, uprkos ozbiljnim optužbama koje vise nad njihovim imenom?
Ova situacija budi snažan osjećaj ogorčenja kod javnosti jer se čini da pravosudni sistem u Bosni i Hercegovini ne djeluje ravnopravno prema svim građanima. Vahid Bajrektarević, kako navodi izvor iz agencije Patria, nije bježao od zakona, već je godinama legalno boravio i radio u Njemačkoj. Osuđen je na dvanaest godina zatvora zbog fizičkog sukoba u kojem je navodno udario nekoliko pripadnika Autonomne pokrajine, što se dogodilo u ratnim uslovima i što mnogi doživljavaju kao pretjerano strogu kaznu.
Problem je dodatno naglašen činjenicom da Vahid nije bio obaviješten o odluci suda na pravilan način. Umjesto da mu se pošalje uputni akt kako bi se mogao javiti na izdržavanje kazne, sudske institucije su slale obavijesti na pogrešnu adresu. To znači da nije bilo namjere skrivanja, niti bijega od odgovornosti – već je riječ o administrativnom propustu koji je rezultirao iznenadnim hapšenjem prilikom ulaska u domovinu.
S druge strane, dok se ovakvi postupci provode protiv onih koji su branili suverenitet BiH, političari poput Dodik, Višković i Stevandić – pri čemu su potonja dvojica pod ozbiljnim sumnjama za ratne zločine – nesmetano prelaze državne granice bez ikakvih konsekvenci.
U ovakvom kontekstu, mnogi građani osjećaju da:
-
Pravosudne i sigurnosne institucije djeluju selektivno
-
Bošnjaci se češće i strožije procesuiraju, dok se političari iz reda drugih naroda tretiraju s većim stepenom tolerancije
-
Heroji iz odbrambenog rata se kažnjavaju, dok akteri agresije uživaju slobodu i političku moć
Ovakvo stanje dovodi do sve jačeg osjećaja da su državne institucije tu samo za one koji nisu Bošnjaci, dok se istovremeno građanima koji su dali živote i zdravlje za BiH pokazuje da su zaboravljeni, marginalizirani i nepoželjni.
Posebno ironično djeluje činjenica da se samo nekoliko dana prije hapšenja Vahida Bajrektarevića, širom zemlje odavala počast borcima Armije Republike Bosne i Hercegovine. U govorima političara i predstavnika vlasti, čuli su se hvalospjevi i izrazi zahvalnosti, ali kada je došlo vrijeme da se ta zahvalnost pokaže konkretnim djelovanjem, institucije su zakazale – ili još gore, pokazale jasnu pristrasnost.
Izrečena je i oštra kritika na račun granične policije koja je imala mandat da uhapsi Vahida, ali istovremeno nema nikakav mandat da postupi prema osobama poput Dodika, uprkos tome što se protiv njega vode ozbiljni procesi za napad na ustavni poredak BiH.
Sve to dovodi do sumorne slike, u kojoj se Bosna i Hercegovina sve više doživljava kao:
-
Raj za kriminalce, ratne zločince i političke moćnike
-
Pakao za poštene građane, bivše borce i one koji su odbranili ovu državu
Sedmi krug pakla, kako ga autori teksta slikovito opisuju, postao je svakodnevnica za one koji su položili zakletvu da će braniti zemlju u najtežim vremenima. I danas, umjesto da uživaju poštovanje i zaštitu, oni se suočavaju sa hapšenjima, procesima i zanemarivanjem.
Na kraju, poruka koju tekst šalje je jasna i bolna: šutnja naroda nad ovakvim nepravdama samo produbljuje krizu. Ako se građani ne pobune protiv selektivne pravde, mogu očekivati da se takva praksa još više ukorijeni. A to ne samo da ruši povjerenje u institucije, već otvara vrata novim nepravdama i potencijalnim sukobima.
U ovoj državi, čini se, heroji se hapse – a zločinci se poštuju.
U svemu ovome ostaje gorak okus u ustima običnog čovjeka koji se pita – ko je ovdje zapravo kriv, a ko pravedan? Dok se istinski branitelji zemlje suočavaju sa lisicama na rukama, pravi zločinci i destabilizatori države slobodno šetaju i grade političke karijere. Takva nepravda ne može biti temelj zdravog društva.
