Šejh Nebil el-A’vadi iz svog životnog iskustva kad je u pitanju komunukacija sa ljudima, prenio je zanimljiv slučaj jedne djevojke, koja je bila kćerka „jedinica“ jednog kuvajtskog milijardera. Šejh priča: “Nazvali su me njeni roditelji te pozvali da joj učim rukju, vele, sve su pokušali ali bez nekog uspjeha. Rekli su mi u kojoj se bolnici oni nalaze sa njom. Bila je to privatna klinika, posebno su za tu djevojku rezervisali i zakupili čitav jedan sprat i odjel. U sobi je bilo kao u hotelu, medicinske sestre i doktori su više ličili na hotelske sobarice nego na medicinsko osoblje. Sve njihove oči, bile su uprte u nju. Svaka njena želja se ispunjavala. Rekli su mi da su sve bolnice sa njom obišli, posebno na Zapadu, doktore i specijaliste, mnogi novac dali, ali bez uspjeha. Vidio sam da su veoma bogati, znam od prilike kako bogati žive, osim onih kojima se Allah smilovao pa su svoje život pun raskoši i bogastva uskladili sa vjerskim propisima. Kazali su mi da je bolesna, ni oni više ne znaju šta joj je. Ima strahove, umišljanja, tjeskobu u prsima, stalno plače, ne uzima hranu.Sjeo sam pored nje i upitao je: “Reci mi ali iskreno, kako si provodila dane i noći prije bolesti, kako si živjela?“ Pazite, ona je milijarderka, živi u dvorcima, sluškinje, vozaći, sve šta poželi, bude joj ispunjeno. Tihim glasom mi je odgovorila:“ Šejh, budila sam se svaki dan poslije ikindije, tamo pred zalazak Sunca. Zatim bi sjedi na krevetu, mrzovoljna, uzmi bi daljinski upravljač i gledaj bi serije a nakon toga bi ležala slušajući muziku. Kad bi uđi u noć, tražila bi da mi naruče najbolju i najskuplju hranu. Kasno u noć, posjetilo bi me moje društvo, momci i djevojke. Slušali bi muziku, igrali plesali, jeli, pili..pili smo sve i svašta, čak i alkohol. A kad bi nam to dosadi, nazovi bi i naruči muzičara i pjevačicu da nam uživo sviraju i pjevaju. Pred samu zoru, društvo bi se raziđi a ja bih ostani sama u sobi. Onda bi zaspi i spavaj bi sve do ikindije.
Puno spavanja, previše jela i svakakvih pića a posebno alkohola, igra, zabava, ples, smijanje…šta očekivati od osobe koja sve to svakodnevno koristi, nego da bude bolesna. Onda sam je upitao: “A klanjaš li, učiš li ikada Kur’an, spominješ li Allaha?“ Odgovor je bio jedno veliko NE! Nema namaza niti učenja Kur’ana, za sve te vrijednosti se ne može naći vremena, dok za ostalo može.
Rekao sam roditeljima i prisutnima: “Znam od čega je bolesna, a znam i lijek.“ Roditelji se pogledaše, u njihovim očima se vidjela nada i radost, rekoše: “Šejh, reci nam, kakva je bolest?“ Odgovorio sam: “Njenu bolest opisao je Uzvišeni Gospodar u ovom ajetu: “A onaj ko okrene glavu od Knjige Moje, taj će teškim životom živjeti i na Sudnjem danu ćemo ga slijepa oživjeti.“ (Ta-ha, 124) A lijek je jednostavan, neka se vaša kčerka vrati svome Gospodaru, nek se pokaje za svoje grijehe, nek se vrati namazu i Kur’anu, tek onda će njeno srce naći smiraj a njena prsa će osjetiti prostranost i zadovoljstvo.Zato, svako onaj koji osjeća tjeskobu u prsima, koji ne zna šta će više od sebe, pa počne da zapada u depresiju i plač, nek se vrati onome što odmara dušu, a to je iskrena tevba, namaz, Kur’an, post, sadaka, lijepa riječ, osmijeh…
n-um.com
