Nedavne kontroverzne izjave Milorada Dodika, predsjednika Republike Srpske, izazvale su brojne reakcije širom Bosne i Hercegovine i regije. Naime, Dodik je, tokom obraćanja nakon sastanka vladajuće koalicije, iznio niz stavova koji su duboko potresli političku i vjersku javnost. Među njima se izdvaja poziv Bošnjacima da se vrate vjeri svojih predaka, što je izazvalo osude na društvenim mrežama i od strane političkih analitičara. Ove izjave, koje su mnogi ocijenili kao šovinističke i povijesno neutemeljene, postavljaju pitanje Dodikovih stvarnih namjera i političkog kalkulisanja.
U svom govoru, Dodik je iznio prijedlog da se Bošnjaci vrate pravoslavlju, tvrdeći kako bi na taj način BiH postala većinski srpska. Prema njegovim riječima, Bošnjaci su navodno prisilno prešli na islam tokom osmanske vladavine, a sam prijedlog temelji se na ovoj tvrdnji. Dodik je dodatno istaknuo da ovo rješenje vidi kao korektno, jer bi, kako smatra, dovelo do stabilizacije političke situacije u Bosni i Hercegovini. Ove riječi naišle su na žestoke reakcije, s obzirom na to da su mnogi smatrali da ovakvo razmišljanje potiče iz vrlo problematičnih i osjetljivih istorijskih okvira.
Reakcije na Dodikove izjave nisu izostale. Iako su mnogi osudili njegove stavove kao povijesno netačne, pojavili su se i komentari koji sugeriraju da Dodikovi vlastiti korijeni nisu nužno pravoslavni. Na društvenim mrežama je pokrenuta diskusija o Dodikovom porijeklu, pa se navodi da su njegovi preci zapravo bili katolici. Ove tvrdnje dodatno komplikuju situaciju, jer, kako se tvrdi, Dodikovo porijeklo nije u skladu s njegovim trenutnim političkim stavovima.
Pitanje identiteta i vjerske pripadnosti postalo je ključno u ovoj političkoj debati. U svom razmišljanju o Dodikovim izjavama, književnik Željko Ivanković ističe da političari poput Dodika koriste nacionalizam i vjerske pripadnosti kao alat za manipulaciju javnosti. Ivanković se protivi svakom pokušaju da se pojedinci svrstavaju u okvire određenih vjerskih i nacionalnih identiteta, naglašavajući da je identitet svakog pojedinca duboko ličan i ne bi trebao biti politički instrument.
Ivanković također kritikuje politiku koju provode Dodik i njegov saveznik, Dragan Čović, koji se, prema njegovim riječima, koriste nacionalizmom kako bi skrenuli pažnju s vlastite prošlosti i trenutne političke situacije. Ivanković ukazuje na činjenicu da se mnogi političari poput Dodika pozivaju na vlastite porijeklo kako bi maskirali svoju pljačkašku prošlost, a sve to rade dok istovremeno prikrivaju nejasne aspekte svog političkog djelovanja.
U tom kontekstu, Dodikove izjave o povratku Bošnjaka na pravoslavlje postavljaju se kao još jedan u nizu pokušaja da se politička situacija u BiH svede na osnovu etničkih i vjerskih identiteta. Ovakvo pozivanje na prošlost, prema Ivankoviću, može samo dodatno podgrijavati napetosti u društvu i dovesti do daljeg produbljivanja podjela među narodima, umjesto da doprinese stabilizaciji.
Pored toga, spominjanje Daytonskog mirovnog sporazuma, kojeg Dodik često koristi kao politički argument, dodatno je podiglo tenzije. Anex 7 ovog sporazuma, koji se odnosi na pravo ljudi da se vrate na svoja imanja, postao je tema u političkim krugovima. Pitanje hoće li se Dodik vratiti religiji svojih predaka postalo je još jedno polemično pitanje, jer mnogi ističu da je on, poput mnogih drugih političara, samo još jedan od onih koji manipuliraju prošlošću da bi opravdali svoje današnje političke poteze.
U zaključku, Dodikove izjave o vjerskom povratku Bošnjaka na pravoslavlje i njegov poziv na ujedinjenje BiH pod srpskom dominacijom nisu samo politički provokativne, već i duboko podijeljene i historijski problematične. Dok se u društvu nastavlja rasprava o njegovim stvarnim namjerama, ostaje pitanje hoće li se političke stranke koje podržavaju Dodika okrenuti od svojih trenutnih stavova i učiniti političke promjene koje bi mogle donijeti stabilnost ili će nastaviti da se oslanjaju na etnički i vjerski naboj kako bi održali moć.
Ova situacija također postavlja važno pitanje o budućnosti Bosne i Hercegovine, koja je, unatoč potpisivanju Daytonskog sporazuma, i dalje duboko podijeljena. Dok političari poput Dodika koriste etničke i vjerske identitete kao temelj za svoje političke strategije, realnost je da takav pristup samo produbljuje postojeće podjele i smanjuje mogućnosti za pomirenje i izgradnju zajedničke budućnosti. Bosna i Hercegovina se suočava s izazovima koji nadmašuju etničke i vjerske razlike; to su ekonomske reforme, obrazovni sustav, te izazovi koji se odnose na pravdu i pomirenje među narodima. Pravi izazov za političare i građane BiH nije samo pitanje prošlosti, već i kako se postaviti prema budućnosti zemlje koja treba biti više od zbirke etničkih i vjerskih zajednica.
