Kod nas je, haman, najveći problem ko klanja u džamiji. Žalosno je šta se sve čuje.
Ako povedeš malo dijete u džamiju, negoduju stariji:
- Te trči, te baca tespihe, te hoda, plače…
Pa, neka ga robe Božiji, nek radi šta hoće, ali neka se od malih nogu veže za džamiju.
Ako dođe momak sa bradom, sunetlija, gurkaju se i šapću: - Raskoračio se, maše rukama, ne tespiha s nama, ne uči dovu s nama…
Pa bolje da je tu u džamiji i klanja nego da je s flašom u kakvoj birtiji ili špricom u veni.
Ako se neko povukao vjeri i počeo dolaziti na namaze opet ospu: - Šta će on, do jučer pio a sad glumi nekog vjernika.
Pio i prestao. Elhamdulillah treba reći, a ne prozivati čovjeka.
Ako si samo klanjao farze u džamiji i izašao, ne valjaš.
Ako si kojim slučajem našminkana u džamiji, što ćeš.
Ako si samo na bajramu u džamiji, što ćeš i tada.
Ako si samo na dženazi namazu, nisi trebao ni tada.
Pa, ljudi dragi, džamija je Allahova kuća i u nju su dobro došli svi vjernici i vjernice: oni koji je redovno posjećuju, ali i oni koji s vremena na vrijeme dođu. Taman kada čovjek odluči da redovno dolazi, otjeraju ga komentari “bezgriješnih vjernika”.
U džamije se ljudi mame dobrodošlicom, lijepim postupcima, a najlakše je ljude otjerati zlim jezicima. Niko sem Uzvišenog Allaha ne zna šta nekoga ponuka da se vrati vjeri, pa budimo od onih koji će te ljude prihvatiti bez tabirenja njihove prošlosti. Možda se tim činom Allah, dž.š., smiluje i nama.
A svi smo ovisni o Njegovoj milosti.
Fahreta Bašić-Smriko
(2022)
