Društveno-politička scena Balkana u posljednje vrijeme odlikuje se nizom događaja koji jasno pokazuju kako se politička realnost oblikuje u korist onih koji su spremni upotrijebiti nasilje ili barem zaprijetiti njegovom primjenom. U kolumni koju potpisuje Andrej Nikolaidis, autor postavlja pitanje – zašto mirni protesti i tiho protivljenje ne dovode do stvarne promjene? Kroz tri konkretna primjera iz Beograda, Bosne i Hercegovine, te Ulcinja, Nikolaidis ukazuje na to kako oni koji drže monopol nad silom ili su spremni na radikalne poteze, ne nailaze na ozbiljan otpor, već na nešto što on opisuje kao politiku gunđanja.
Na samom početku autor postavlja tezu: onaj ko je spreman na nasilje uvijek pobjeđuje onoga ko se odluči za nenasilne metode borbe. Također, navodi da će onaj koji nema strah da izgubi sve – na kraju nadvladati onoga koji bi želio sačuvati sve što ima. Ova logika provlači se kroz cijelu njegovu analizu.
Kao prvi primjer uzima Beograd, gdje su nedavno masovno organizovani protesti koji su na ulice izveli preko 300 hiljada ljudi. Nikolaidis postavlja ključno pitanje: da li iko zaista vjeruje da će Aleksandar Vučić, vođa srbijanskog režima, pod pritiskom broja demonstranata odlučiti da demontira svoj duboko ukorijenjeni, koruptivni i autokratski sistem? Da li postoji mogućnost da Vučić, suočen s masama na ulici, odluči napustiti vlast i otići daleko – recimo, ne u Moskvu, već u neki američki gradić poput onih u Viskonsinu ili Mejnu? Autor jasno daje do znanja kako ne vjeruje da je to moguće. Naglašava kako se Vučićev režim ne osjeća ugroženim, bez obzira na brojnost naroda na ulicama. Jer dok narod protestuje, vlast drži u rukama policiju, vojsku i represivne aparate.
Posebno ističe istup Dragoslava Bokana, ideologa bliskog režimu, koji je bez ustručavanja zaprijetio građanskim ratom, jasno signalizirajući spremnost na nasilje. I šta je bio odgovor demonstranata? Mirno povlačenje, uz zadržavanje dostojanstva. Iako je masa bila velika, rezultat je bio unaprijed odlučen – režim je zadržao sve svoje karte, a narod je ostao praznih ruku.
Sljedeći primjer Nikolaidis nalazi u Bosni i Hercegovini, fokusirajući se na djelovanje Milorada Dodika. Dodik, bez većeg protivljenja, korak po korak provodi ono što naziva mirnom secesijom. Predstavnici vlasti u Sarajevu, kako primjećuje autor, konstantno ponavljaju mantru da je najvažnije očuvati mir. Istovremeno, govore kako „stežu obruč“ oko Dodika, dok on faktički preuzima sve poluge vlasti unutar entiteta kojeg vodi. Dodik demonstrira da entitet pod njegovom kontrolom posjeduje monopol na upotrebu sile, što država Bosna i Hercegovina, nažalost, ne uspijeva ostvariti na cijelom svom teritoriju. Prijatelj autora duhovito poredi ovu situaciju sa stanjem u Pridnjestrovlju, gdje ruski agresori također „mirno“ borave unutar teritorije Moldavije, dok se međunarodna zajednica zavarava iluzijom da su pod kontrolom.
Treći primjer dolazi iz Ulcinja, gdje se najavljuje veliki investicioni projekat. Prema informacijama, jedan arapski milijarder planira da izgradi svojevrsni „novi Dubai“ na teritoriji ovog grada. Planirano je da se ogromne površine preoblikuju u luksuzne komplekse, namijenjene bogatim kupcima. Na prvi pogled, može se činiti da je riječ o ekonomskoj prilici, no Nikolaidis vidi dublji problem. Ulcinjani su u početku reagovali burno, prijeteći blokadama saobraćajnica, izražavajući nezadovoljstvo što će njihov grad postati isključivo elitističko odmaralište. Čak su i lokalni političari isprva pružali podršku narodu. Međutim, vrlo brzo su utihnuli. Prvobitna odlučnost zamijenjena je tišinom, a protesti su svedeni na sporadično nezadovoljstvo, bez konkretne akcije.
Nikolaidis ovdje uvodi termin koji odlično oslikava stanje – politika gunđanja. On navodi da gunđanje nije otpor, već reakcija koja dolazi tek kada je situacija već okončana. Sve što je narod pokušao spriječiti već je provedeno, dok ostaje samo nezadovoljstvo koje se manifestuje kroz prigušene komentare.
Za kraj, autor rezimira ključnu poruku: ono čemu se narod suprotstavlja tek gunđanjem – već je pobijedilo. Trenutna politička situacija na Balkanu obilježena je upravo ovim fenomenom: pokoravanjem koje se lažno predstavlja kao otpor. Umjesto istinske borbe, suočavamo se s iluzijom da protestujemo, dok zapravo prihvatamo da budemo potčinjeni.
