Politička scena Bosne i Hercegovine posljednjih dana ponovo je uzdrmana snažnim tenzijama koje dolaze iz samog vrha države. Na sjednici Predsjedništva BiH, održanoj 8. aprila 2025. godine, došlo je do značajnih razmimoilaženja među članovima kolektivnog šefa države, posebno po pitanju sigurnosne krize i potencijalnih odgovora na političke izazove koje proizvodi vlast entiteta Republika Srpska, a čiji je predsjednik Milorad Dodik pod istragom pravosudnih organa BiH.
Članovi Predsjedništva, Denis Bećirović i Željko Komšić, predložili su set zaključaka među kojima se nalazi i do sada najdirektniji poziv međunarodnim snagama u BiH – EUFOR-u – da pruže asistenciju domaćim policijskim agencijama u provođenju naloga za hapšenje rukovodstva Republike Srpske, koje se tereti za ozbiljna kršenja zakona i opstrukciju ustavnog poretka. Ovaj zahtjev, prvi takve vrste upućen od strane državnih institucija, izazvao je brojne reakcije i otvorio pitanje nadležnosti i procedura u vezi s vanjskom politikom BiH.
U zvaničnom zaključku, koji je dostavljen komandantu EUFOR-a u Bosni i Hercegovini, stoji sljedeće:
“Predsjedništvo Bosne i Hercegovine zvanično poziva snage EUFOR-a stacionirane u BiH da pruže asistenciju domaćim policijskim strukturama u izvršenju odluka pravosudnih tijela, konkretno u slučaju Milorada Dodika i drugih osumnjičenih.”
Međutim, Željka Cvijanović, predsjedavajuća Predsjedništva, iznijela je stav da se ovakav zaključak ne može usvojiti bez konsenzusa, jer prema njenom tumačenju, ulazi u domen vanjske politike, za čije odlučivanje su potrebni glasovi sva tri člana Predsjedništva. Ona je pojasnila da će ovaj prijedlog morati ići u drugi krug glasanja, a moguće i biti predmetom dodatnih procedura na entitetskom nivou, konkretno u Narodnoj skupštini Republike Srpske (NSRS).
Prema važećem Poslovniku o radu Predsjedništva BiH, u slučaju da se na prvoj sjednici ne postigne konsenzus oko određene odluke, to pitanje automatski biva uvršteno na dnevni red naredne sjednice. Ako ni tada ne bude postignut dogovor, preostala dva člana mogu ipak izglasati odluku, koja zatim stupa na snagu nakon 72 sata, osim ako član koji je bio protiv ne pokrene mehanizam zaštite vitalnog entitetskog interesa. Taj postupak se mora dostaviti generalnom sekretaru i proslijediti nadležnom entitetskom tijelu, koje odlučuje o osnovanosti takvog zahtjeva.
Iako se Bećirović i Komšić još nisu javno oglasili povodom tvrdnji Cvijanović da zaključak spada u domen međunarodnih odnosa, nezvanične informacije govore da oni ne dijele njeno mišljenje i smatraju da se radi o unutrašnjem sigurnosnom pitanju, budući da se radi o provođenju odluka domaćih sudskih institucija, a ne o sklapanju međunarodnih sporazuma ili vođenju vanjske politike.
Osim ovog prijedloga, sjednica je rezultirala usvajanjem još sedam zaključaka, koje su Bećirović i Komšić izglasali sa dva prema jedan. Ovi zaključci uključuju:
-
Ocjenu da su aktivnosti NSRS-a direktan napad na ustavno-pravni poredak BiH.
-
Potvrdu da su odluke Ustavnog suda BiH obavezujuće za sve nivoe vlasti.
-
Naglašavanje da su entiteti i distrikt Brčko podređeni suverenitetu države Bosne i Hercegovine.
Naravno, Cvijanović je bila protiv i ovih zaključaka, čime je nastavila da slijedi političke stavove koje promoviše vrh RS-a, posebno u vezi s njihovim pokušajima da osnaže autonomiju entiteta i umanje nadležnosti državnih institucija.
Ovakve razlike u tumačenju nadležnosti i same prirode institucionalnih mehanizama u BiH samo potvrđuju koliko je politički sistem Bosne i Hercegovine složen i opterećen etničkim i entitetskim podjelama. Pitanje pozivanja međunarodnih snaga da intervenišu unutar državnog teritorija dodatno komplikuje situaciju jer se prepliću aspekti suvereniteta, međunarodnog prava i domaće sigurnosne odgovornosti.
Ova situacija takođe ukazuje na duboku institucionalnu krizu i potrebu za jasnijim definisanjem uloga međunarodnih aktera u BiH, posebno kada se radi o provođenju odluka domaćih sudskih tijela. EUFOR, kao snaga koja djeluje na osnovu mandata iz Vijeća za implementaciju mira (PIC), suočen je sa izazovom balansiranja između uloge posmatrača i potencijalnog izvršioca u kriznim situacijama. U tom kontekstu, zahtjev Bećirovića i Komšića mogao bi predstavljati presedan koji će se posmatrati s posebnom pažnjom, kako u Briselu, tako i u političkim centrima država članica EU.
U konačnici, ovaj događaj može imati dalekosežne posljedice ne samo po unutrašnju dinamiku Bosne i Hercegovine, već i po međunarodni pristup stabilizaciji i demokratizaciji postkonfliktnih društava. Na koji način će se razviti situacija u vezi s ovim zahtjevom, kao i da li će EUFOR preuzeti aktivniju ulogu, ostaje da se vidi u danima koji slijede. No, jedno je jasno – kriza unutar BiH više nije samo pitanje unutrašnjih odnosa, već pitanje koje sve više uključuje i međunarodne aktere, njihove odgovornosti i odluke.
