Hans Heesterbeek, profesor teorijske epidemiologije, vjeruje da je realno očekivati da se COVID-19 pridruži porodici bolesti koje su stalno prisutne, ali je njihovo širenje pod kontrolom.
Ne možemo sa sigurnošću reći koja je budućnost COVID-19. No na temelju našeg iskustva s drugim infekcijama, malo je razloga za vjerovanje da će koronavirus SARS-CoV-2 uskoro nestati, čak i kad cjepiva postanu dostupna. Realniji scenarij je da će se dodati (velikoj i rastućoj) porodici zaraznih bolesti koje su u ljudskoj populaciji poznate kao “endemične” – tvrdi Hans Heesterbeek, profesor teorijske epidemiologije sa Univerziteta Utrecht u tekstu koji prenosi portal IFL Science!.
Kako se bolest počinje brže širiti u svijetu, čini se malo vjerovatnim da trenutno dostupne mjere mogu učiniti više od toga da to širenje stave pod kontrolu, osim u onim zemljama koje se mogu učinkovito izolirati od vanjskog svijeta.
Činjenica je da je velika većina ljudi još donekle podložna zarazi, što znači da postoji dovoljno goriva da “vatra” može gorjeti još neko vrijeme. To će biti slučaj čak i ako određena mjesta dosegnu ono što je poznato kao imunitet stanovništva (ili krda), s tim da nije jasno koliko je vjerovatno očekivati da se to dogodi.
Kada dovoljan broj ljudi postane imun na bolest, bilo cijepljenjem ili prirodnom infekcijom, njeno se širenje počinje usporavati i broj slučajeva postupno opada. Ali to ne znači da će nestati trenutno ili potpuno. Naime, na područjima koja nemaju razvijen dovoljan imunitet stanovništva, vjerovatno će biti dosta mjesta koja još imaju dovoljno osjetljivih pojedinaca da nastave s prijenosom virusa. Nijedna mjera izolacije nije toliko jaka da u potpunosti zaustaviti ljudsku interakciju između regija, unutar i između zemalja, ili na globalnom nivou.
Također je moguće da će se širenje infekcije na kraju stabilizirati na konstantnom nivou, tako da ona bude prisutna u zajednicama sve vrijeme, vjerovatno relativno niskom, ponekad predvidljivom brzinom. Na to mislimo kad kažemo da je bolest endemska – kaže profesor Hans Heesterbeek.
Neke su infekcije prisutne i aktivno se šire gotovo posvuda (poput mnogih spolno prenosivih infekcija i dječijih infekcija). Ali većina infekcija je endemična u određenim dijelovima svijeta. To se može dogoditi kad je učinkovita kontrola eliminirala infekciju negdje drugo ili zato što se uvjeti potrebni za učinkovit prijenos mogu naći samo na određenim mjestima. To je slučaj s malarijom i mnogim drugim infekcijama koje prenose komarci.
Teoretski gledano, infekcija postaje endemska ako je u prosjeku svaka zaražena osoba prenese drugoj osobi. Drugim riječima, kada je reprodukcijski broj (R) = 1. Za usporedbu, tokom epidemije kada se širenje bolesti povećava, R je više od 1, a kada se širenje smanjuje kroz mjere kontrole ili imunitet stanovništva, R je manje od 1.
U praksi postoji niz obrazaca koji se mogu uočiti kod endemskih bolesti. Neki mogu postojati na niskim nivoima tokom cijele godine, dok bi drugi mogli pokazati razdoblja većeg prijenosa koja smjenjuju razdoblja slabog prijenosa. To bi se moglo dogoditi ako sezonski čimbenici utječu na to koliko ljudi imaju međusobnog kontakta, koliko su podložni bolesti ili drugim organizmima koji je šire, poput insekata.
Sve dok postoji dovoljna količina ljudi koji su i dalje osjetljivi na bolest da bi je svaka zaražena osoba prenijela, ona će se i dalje širiti.
Opadajući imunitet
U bolestima koje daju trajni imunitet nakon infekcije, svako novo rođeno dijete osjetljivo je nakon što imunitet koji prima od majke popusti. Zbog toga su dječije infekcije poput ospica endemske u mnogim dijelovima svijeta gdje je natalitet dovoljno visok.
Kod bolesti koje privremeni imunitet daju samo prirodnom infekcijom, ljudi gube tu imunološku zaštitu da bi ponovno postali osjetljivi. Virus ili bakterija također mogu izbjeći imunološku memoriju mutacijom, tako da će ljudi s imunitetom na stariji soj postati osjetljivi na novu verziju bolesti. Primarni primjer je gripa.
Još ne znamo koliko će trajati imunitet od infekcije COVID-19 niti koliko će dobra cjepiva biti u zaštiti ljudi. Ali drugi koronavirusi koji su endemi u ljudskoj populaciji, poput onih koji uzrokuju prehlade, daju samo privremeni imunitet od oko godinu.
Druga važna stvar je da su ljudi s imunitetom, bilo od zaraze ili cijepljenja, rijetko ravnomjerno raspoređeni po zajednici ili zemlji, a kamoli po svijetu. Svakako u slučaju COVID-19, postoje područja na kojima se infekcija intenzivnije širila i područja koja su relativno pošteđena. Bez ravnomjerne raspodjele nema populacijskog imuniteta čak i ako je dovoljno ljudi cijepljeno kako bi ispunilo predviđeni neophodni prag.
U tim slučajevima prosječni R može biti dovoljno nizak da je infekcija pod nadzorom, ali u nezaštićenim džepovima bit će znatno iznad 1. To dovodi do lokaliziranih izbijanja i omogućuje bolesti da ostane endemična. Nastavlja se širiti s mjesta na mjesto, zasijano na nekoliko mjesta gdje su gustoća naseljenosti i interakcija dovoljno visoki, a zaštita dovoljno niska da održi prijenos.
Kako odgovoriti na to
Način na koji ćemo se nositi s COVID-19 nakon što postane endemičan ovisit će o tome koliko su dobra naša cjepiva i tretmani. Ako oni mogu zaštititi ljude od najtežih ishoda, infekcija će postati upravljana. COVID-19 tada će biti poput nekoliko drugih bolesti s kojima smo naučili živjeti i koje će mnogi ljudi doživjeti tokom svog života, prenosi 24sata.hr.
Ovisno o tome je li imunitet – bilo od prirodne infekcije bilo od cijepljenja – trajan ili privremen, možda će nam trebati godišnja ažuriranja cjepiva da bismo se zaštitili (poput gripe). Ili se može kontrolirati cijepljenjem u nekoj optimalnoj dobi (poput mnogih dječjih infekcija).
Ako cjepiva ne samo da sprečavaju kliničku bolest, već i snažno smanjuju prijenos i pružaju dugotrajni imunitet, možemo predvidjeti i druge scenarije, poput potencijalnog iskorjenjivanja bolesti. Ali to je realno malo vjerovatno. Iskorjenjivanje je notorno teško, čak i za bolesti za koje imamo gotovo savršena cjepiva i trajni imunitet. Endemska bolest je stoga najvjerovatniji ishod.
hayat.ba
