Suđenje predsjedniku Republike Srpske, Miloradu Dodiku, i vršitelju dužnosti direktora Službenog glasnika Republike Srpske, Milošu Lukiću, zbog nepoštivanja odluka visokog predstavnika Christian Schmidta, približava se svom kraju. Ovaj slučaj počeo je nakon što je Schmidt, 1. jula 2023. godine, poništio dva zakona koja su donijela vlasti Republike Srpske, i uveo izmjene Krivičnog zakona BiH, čime je neizvršavanje odluka visokog predstavnika postalo krivično djelo. Zakoni su omogućili da se odluke Ustavnog suda BiH i visokog predstavnika ne primjenjuju na teritoriji ovog entiteta. Iako je Schmidt izvršio Bonnske ovlasti i poništio ove zakone, Dodik je 7. jula 2023. godine potpisao ukaze kojima je proglasio te zakone važećim, što je izazvalo pravnu borbu.
Tužiteljstvo BiH podiglo je optužnicu protiv Dodika i Lukića, a sud ju je potvrdio u rujnu 2023. godine. Optuženi su za ignoriranje odluka visokog predstavnika, a proces je postao vrlo politički nabijen, s brojnim optužbama odbrane prema sudu, tužiteljima i sucima za pristranost. Dodikova odbrana tražila je premještanje suđenja u Banja Luku, tvrdeći da su izjave visokih političara već unaprijed osudile Dodika. Ipak, sud je odbio ovaj prijedlog, a Dodikova obrana nije se smirivala, optužujući sudce i sutkinje za pristranost prema njihovom klijentu.
Suđenje je bilo obilježeno i raznim incidentima u sudnici, među kojima se izdvaja i prekid ročišta 5. februara 2024. godine zbog buke koju su izazvali Dodikovi pristaše u sali. Iako su tvrdili da su došli svojom voljom, prisutnost velikog broja Dodikovih simpatizera izazvala je nemir u sudnici. Osim toga, Dodik je odbio surađivati sa sudom, izjavivši da „ništa nije razumio“ kada je upitan o optužnici, te odgovarajući sarkastično na pitanja o svom datumu rođenja. Obrana je također zatražila izuzeće svih sedam sudaca koji su odbili premještanje suđenja u Banja Luku, što su pravdali tvrdnjama da su sudci bili pristrani. Sud BiH je međutim odlučio odbiti te zahtjeve, ističući da nema osnova za njihov prijedlog.
Dodikovi pravni savjetnici nisu prestali izazivati društvene kontroverze, pa je u jednom trenutku optužio sutkinju Senu Uzunović za nesprovođenje istrage u vezi s ratnim zločinom u Konjicu, tvrdeći da nije poduzela ništa kada je bila u tom hercegovačkom gradu 1990-ih. Sud je odbio ovaj prijedlog, nazvavši to napadom na njezin profesionalni integritet. Zanimljivo je da je tijekom suđenja Dodik postavio nekoliko pitanja koja su bila usmjerena na činjenicu da bi cijeli proces mogao biti politički motiviran, ali mu na ta pitanja nije bio dat odgovor. Za mnoge, ovo suđenje predstavlja daljnje pogoršanje političkih napetosti, jer su optužbe za političko suđenje postale centralna tema cijele pravne bitke.
Svjedoci na suđenju su također bili pod velikim pritiskom, pa je Siniša Karan, ministar policije RS-a i savjetnik Dodika, izjavio da je savjetovao Dodiku da potpiše ukaze, ali da nije postojao pisani trag tih sastanaka. Karan je tvrdio da Dodik samostalno donosi odluke i da je on jedini odgovoran za njih. No, Dodik je tijekom suđenja izbjegavao jasno odgovarati na pitanja, a kada su ga pitali o zakonima koji su poništeni, izjavio je da “ne zna” jesu li na snazi ili ne. Također, odbrana je tražila da Christian Schmidt svjedoči na suđenju, ali je sud odbio taj prijedlog, što je dodatno podgrijalo sumnje u pravičnost postupka.
Suđenje je naišlo i na različite reakcije u međunarodnoj zajednici. Naime, dok zapadne zemlje smatraju da potvrda iz Vijeća sigurnosti UN-a nije potrebna za imenovanje visokog predstavnika, Rusija i Kina se protive ovoj tvrdnji, smatrajući da se Schmidtov mandat mora potvrditi u Vijeću sigurnosti. Ove razlike u međunarodnom stavu dodatno otežavaju političku situaciju u Bosni i Hercegovini. Na kraju, uprkos pravnim i političkim borbama koje su obilježile cijeli proces, Dodik i Lukić suočavaju se s mogućim kaznama, uključujući zatvorsku kaznu do pet godina, smjenu s dužnosti i zabranu obavljanja funkcija ukoliko budu osuđeni za nepoštivanje odluka visokog predstavnika.
Zaključno, suđenje Dodiku i Lukiću odražava duboku političku i pravnu krizu u Bosni i Hercegovini, gdje se preklapaju međunarodne ovlasti, nacionalna politika i sudska praksa. Od kraja rata, BiH je bila podložna političkim tenzijama koje su se uvijek manifestirale kroz sudske i političke procese, a ovaj slučaj nije iznimka. Sudski ishod neće samo odrediti sudbinu optuženih, već bi mogao imati dugoročne političke posljedice za cijeli region.
