Suđenje Miloradu Dodiku, predsjedniku Republike Srpske, i Milošu Lukiću, vršitelju dužnosti direktora Službenog glasnika Republike Srpske, stiglo je do faze završnih riječi. Ovaj slučaj izazvao je veliku pažnju jer se odnosi na kršenje odluka visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini, Christian Schmidta, koji je poništio dva neustavna zakona Republike Srpske. Na temelju tih zakona, Dodik je potpisao predsjedničke ukaze kojima je omogućio da ti zakoni postanu važeći, uprkos odluci visokog predstavnika. Ovo postupanje izazvalo je optužbe za nepoštivanje vladavine prava i neizvršavanje odluka visokog predstavnika, što prema važećim zakonima može imati ozbiljne posljedice.
Prema optužnici, Dodik je zajedno s Lukićem odgovoran za objavljivanje tih ukaza i proglašavanje zakona važećim, koji se odnose na neprimjenjivanje odluka visokog predstavnika i Ustavnog suda BiH na teritoriji Republike Srpske. Ukoliko budu osuđeni, njih dvojici prijeti kazna do pet godina zatvora, smjena s dužnosti, te zabrana obavljanja političkih funkcija. Ove optužbe pokreću ozbiljna pitanja u vezi s pravnim autoritetom i međunarodnim obavezama koje BiH ima prema EU i UN-u.
Suđenje je počelo u februaru 2024. godine, a praćeno je s velikim interesovanjem javnosti. Dodikovi pristaše redovito su dolazili na ročišta, izražavajući svoju podršku predsjedniku. Tokom suđenja, Dodik je izjavio da se radi o “političkom procesu” i ponovio stav da je jedino Parlamentarna skupština BiH nadležna za donošenje zakona. Smatrao je da su odluke Christian Schmidta nelegitimne, nazivajući ga “nelegalnim visokim predstavnikom”. Takođe, Dodik je odbio priznati optužnicu i upitao je sutkinju da li ona smatra da je suđenje politički motivisano. Dodikova odbrana je više puta pokušala zatražiti premještanje suđenja u Banju Luku, smatrajući da bi to bilo pravednije, no sud je te zahtjeve odbio.
Na suđenju je takođe bilo zahtjeva za izuzeće sudaca. Dodikova odbrana je tvrdila da su suci pristrasni, a posebno je napala sutkinju Senu Uzunović, koju je Dodik optužio da nije poduzela ništa povodom ratnog zločina u Konjicu. Odbrana je smatrala da su izjave visokih zvaničnika koje su odražavale negativan stav prema Dodiku već unaprijed ukazivale na njegovu krivicu, te su tražili da sud povuče te suce. Međutim, sud je ove zahtjeve odbio, što je dodatno podgrijalo napetost među Dodikovim pristalicama.
U međuvremenu, u toku suđenja, Dodik se suočavao i s pitanjima koja su se ticala sadržaja zakona koje je potpisao, a koji su prethodno bili poništeni od strane visokog predstavnika. Dodik je odgovarao na pitanja sa stavom da “ne zna” da li su zakoni na snazi, odbijajući priznati autoritet Schmidta kao legitimnog visokog predstavnika. Svjedoci su također tvrdili da Schmidt nije validan visoki predstavnik jer nije dobio potvrdu Vijeća sigurnosti UN-a, što se kosi s mišljenjem zapadnih zemalja koje smatraju da potvrda nije nužna.
U oktobru 2024. godine, Dodikova odbrana ponovno je tražila izuzeće sutkinje Uzunović, navodeći kao razlog njeno neprihvatanje tužbi za ratne zločine nad Srbima iz 1990-ih. Međutim, sud je i ovaj zahtjev odbio, naglašavajući da je to napad na njen profesionalni ugled. S obzirom na ovu stalnu napetost između optužbe i odbrane, jasno je da će odluka u ovom slučaju imati dalekosežne posljedice za političku situaciju u Bosni i Hercegovini.
Suđenje se ponovo odgodilo zbog Dodikovih službenih obveza i operacije u Beogradu, zbog čega su bila potrebna dodatna ročišta. Ipak, povlastice koje Dodik koristi kao predsjednik RS-a nisu bile dovoljno jake da odgode suđenje, a sud je nastavio postupak. Suđenje je zapravo postalo predmetom političkog debatiranja, gdje se suprotstavljeni stavovi o zakonitosti visokog predstavnika i prava BiH da sprovodi svoje zakone vode u stanje stalne neizvjesnosti.
Ovaj slučaj se smatra ključnim ne samo za Dodika, već i za političku budućnost Republike Srpske, jer se postavlja pitanje koliko će međunarodna zajednica biti spremna tolerirati daljnje korake koje će Dodik poduzeti. Ako bi bio pravosnažno osuđen, Dodik bi mogao izgubiti svoju političku poziciju, čime bi uslijedila nova politička dinamika u zemlji, koja bi mogla rezultirati s daljim preispitivanjem odnosa između entiteta i međunarodne zajednice. Ovaj proces svakako ostavlja duboke tragove u političkoj povijesti BiH i oblikovat će smjer daljnjih političkih pregovora i reformi.
