Autor: Elvir Malić
Često možemo čitati djela srpskih nacionalista, kako pišu (h)istoriju koja nije zasnovana na činjenicama. Da li takvi (h)istoričari pokušavaju podmetnuti laži ili samo opskurne informacije (h)istorijskih činjenica? Mnogi će reći da to nije nikakav problem, da na to ne možemo uticati. Ali možemo od tog problema praviti problem.
U udžbenicima koji su zastupljeni na području manjeg bh. entiteta – Republike Srpske, mogu se naći mnogi problemi, i iskrivljene (h)istorijske činjenice. To je posebno primjetno kada se opisuju muslimani i muslimansko življe na tom području, kao i period vladavine Osmanskog carstva, koje je na ovom području trijumfovalo preko 400 godina. Iskrivljene činjenice su prisutne i u lekcijama o pojavi Islama i Poslanika Muhammeda a.s..
Ali šta je ustvari istina? Gdje završavaju mitovi, a počinje realnost?
Sva sreća da imamo snove, ali i sinove i kćeri, djecu koja vole svoje Bošnjaštvo, svoju vjeru islam, svog Poslanika a.s.
Tako jednom prilikom djete sedmi razred osnovne škole koje pohađa školu na području manjeg bh. entiteta Republike srpske, podmetnu mi (h)Istoriju pod nos i kaže:”Pogledajte ovo!”
To je (h)Istorija za sedmi razred osnovne škole, autor Rade Mihaljčić, izdavač je Zavod za udžbenike i nastavna sredstva Istočno Sarajevo.
U pitanju je lekcija o ličnostima, kao (h)Istorijska ličnost Muhammed. (Nije važno što poslije njegovog imena ne piše a.s. – „Neka je Allahova milost i mir uz njega“, jer je u pitanju kršćanin autor, koji ne priznaje Muhammeda a.s. za poslanika.)
Prva rečenica u navedenoj lekciji jeste: „Malo se zna o Muhamedu…“ Ovakve historičare moramo ispraviti.O Muhammedu a.s. se mnogo zna, napisani su tomovi i tomovi knjiga o njegovom životu, gdje je se kasnije razvila i posebna nauka koja se zove Sira – životopis poslanika Muhammeda a.s.
Evo jednog primjera sta se zna o Poslaniku Muhammedu a.s.:
Ime: Muhammed a.s.
Pleme (porodica): Kurejšije, Hašimovići
Nadimak: Ebu Qasim, El-Emin (povjerljivi, pouzdani)
Ime majke: Amina kćerka Vehbova
Ime babe (oca): Abdullah sin Abdulmutallibov
Rođen: u Mekki, u kući amidže Ebu Taliba, 12. Rebiul-evvela, u godini slona
Imena supruga (majke vjernika):
- Hatidža kćerka Huvejlidova
- Sevda kćerka Zem’ova
- Aiša kćerka Ebu Bekra
- Hafsa kćerka Omerova
- Zejneb kćerka Huzejme
- Ummu Seleme, Hind, kćerka Ebu Umejje
- Zejneb kćerka Huzejme
- Džuvejrijja kćerka Harisova
- Ummu Habiba, Remla kćerka Džahšova
- Safija kćerka El-Harisova
- Marija Koptkinja
Poslanikova a.s. djeca (muška): 1 – El-Qasim, Abdullah, Ibrahim
Poslanikova a.s. djeca (ženska): 2- Zejneb, Rukaijja, Ummu Kulsum, Fatima
Od 11 amidža koje je Poslanik a.s. imao samo su dvojica primili Islam: Hamza i Abbas r.a.
Vratio se svome Gospodaru u ponedjeljak 12. Rebiul-evvela, 11. Godine po Hidžri, kada je imao 63 godine, od kojih je 40 godina prije poslanstva i 23 godine u poslanstvu, te 13 godina u Mekki, a 10 godina u Medini Munevveri.
Dalje u tekstu se govori kako Muhamedov životopis nastao u VIII i IX vijeku. MOžda je u tom vijeku zaokružen njegov životopis, i temeljitije se pocelo baviti zivotopisom Poslanika a.s. Medjutim, ashabi su još za vrijeme života Poslanika a.s. počeli sa zapisivanjem hadisa. Kako bi se ugledali na njega, kako jede, kako pije, pa i određene stvari iz njegovog privatnog života, zapisivali bi iste. Poslanik a.s. je u početku zabranjivao pisanje njegovog govora, jer za to je postojao i opravdani razlog. Kur’an je bio u fazi objavljivanja, pa je prije svega bilo potreba podučiti ljude Kur’anu, zatim postojala je bojaznost da se Kur’an i riječi Poslanika a.s. ne pomješaju.
Najmanje pedeset ashaba ostavilo je iza sebe pisana djela, bilo da su ih sami pisali ili diktirali. Zaista, temeljitije izučavanje hadisa i Poslanikovog života počinje 100 godina nakon smrti Poslanika a.s.
Kur’an, jednom rečenicom opisuje Poslanika Muhammeda a.s., šta je on i ko je on, gdje Uzvišeni kaže:
وَمَا مُحَمَّدٌ إِلَّا رَسُولٌ قَدْ خَلَتْ مِنْ قَبْلِهِ الرُّسُلُ ۚ أَفَإِنْ مَاتَ أَوْ قُتِلَ انْقَلَبْتُمْ عَلَىٰ أَعْقَابِكُمْ ۚ وَمَنْ يَنْقَلِبْ عَلَىٰ عَقِبَيْهِ فَلَنْ يَضُرَّ اللَّهَ شَيْئًا ۗ وَسَيَجْزِي اللَّهُ الشَّاكِرِينَ
„Muhammed je samo poslanik, a i prije njega je bilo poslanika. Ako bi on umro ili ubijen bio, zar biste se stopama svojim vratili? Onaj ko se stopama svojim vrati neće Allahu nimalo nauditi, a Allah će zahvalne sigurno nagraditi.“(Ali-Imran, 144)
Kur’an govori da je on bio samo poslanik, ali zato govori da je i prije njega bilo poslanika, zbog toga muslimani vjeruju da je Uzvišeni slao svoje poslanike kako bi širili Njegovu riječ. Tako da muslimani i o ostalim poslanicima o kojim Kur’an govori znaju dovoljno. Znaju dovoljno i o predposljednjem poslaniku Isau a.s., sinu Merjeminom.
Dalje, u tekstu koji Bošnjačka djeca, ali i djeca kršćana moraju učiti, tu iskrivljenu istoriju pojave Poslanika Muhammeda a.s. kao historijske ličnosti ide ovako:“Trgujući, mnogo je putovao, a trgujući upoznao je vjerovanja hrišćana i istočnih naroda. Iz tih vjerovanja preuzeo je ono što je smatrao najpodesnijim za svoje sunarodnike. Prema učenju Muhameda, postoji samo jedan bog – Allah. Muhamed je govorio da je Allahov prorok.“
Istina jeste da je Muhammed a.s. još kao dječak putovao sa svojim amidžom u trgovinu do Sirije, dok kršćanski svećenik Behira nije upozorio njegovog amidžu da ga ne vodi više na dalek put, jer bi mu se moglo nešto desiti. Behira je prepoznao u njemu Poslanika, jer je tako stajalo u kršćanskim spisima, pečat poslanstva i oblak koji pravi hlad kud god bi on (Muhammed) hodio. Poslije kada je sazrio u muževno doba, preuzeo je trgovinu svoje žene Hatidže r.a., jer žene nisu mogle na tako dalek put odlaziti bez zaštite svojih muževa. Vjerovatno je upoznao i vjerovanja kršćanskih naroda, jer je i amidža njegove supruge Hatidže bio kršćanin. Tako da Poslanik nije morao upoznavati vjerovanja kršćana tokom trgovine kad je to mogao uciti od bliznjih.
Šta je Poslanik a.s. preuzeo od tih vjerovanja kad mu prve riječi objave dolaze u njegovoj 40 godini i to riječi koje i Uzvišeni u Kur’anu svjedoči:
ٱقۡرَأۡ بِٱسۡمِ رَبِّكَ ٱلَّذِي خَلَقَ
„Čitaj s imenom Gospodara tvoga Koji stvara“
خَلَقَ ٱلۡإِنسَٰنَ مِنۡ عَلَقٍ
„stvara čovjeka od zakvačka“
ٱقۡرَأۡ وَرَبُّكَ ٱلۡأَكۡرَمُ
„Čitaj, plemenit je Gospodar tvoj“
Monoteizam nije prisutan samo u učenju Muhammeda a.s.. Poziv u vjeru u jednoga Boga su upućivali svi poslanici, Da od Adema a.s. pa do Muhammeda a.s.. Isa a.s. (Isus) je pozivao u vjeru samo Jednog Jedinog Boga, a to što se iskrivilo, pa kršćani pokušavaju nametnuti epitet Isu a.s. kao božanstvo odnosno, božiji sin, to je po islamskom učenju širk.
Uzvišeni o ovome u Kur’anu kaže:
إِنَّ مَثَلَ عِيسَىٰ عِنْدَ اللَّهِ كَمَثَلِ آدَمَ ۖ خَلَقَهُ مِنْ تُرَابٍ ثُمَّ قَالَ لَهُ كُنْ فَيَكُونُ
„Isaov slučaj je u Allaha isti kao i slučaj Ademov: od zemlje ga je stvorio, a zatim rekao: “Budi!” – i on bi.“ (Alu Imran, 59.)
Ili
مَا كَانَ لِلَّهِ أَنْ يَتَّخِذَ مِنْ وَلَدٍ ۖ سُبْحَانَهُ ۚ إِذَا قَضَىٰ أَمْرًافَإِنَّمَا يَقُولُ لَهُ كُنْ فَيَكُونُ
„Nezamislivo je da Allah ima dijete, hvaljen neka je On! Kad nešto odluči, On za to rekne samo: ‘Budi!’ – i ono bude.“ (Merjem 35.)
Međutim po ovoj (h)Istoriji u tekstu stoji da je Muhammed a.s. za sebe govorio da je prorok. Muhammed a.s. je za sebe uvijek tvrdio da je prvenstveno čovjek, Allahov rob i Njegov poslanik. Od Allaha je njemu dolazilo nadahnuće, pa je kroz svoje riječi mogao reci kakvo će vrijeme doći. To bez znanja Uzvišenog nije mogao znati, jer je Uzvišeni to prvo kazao u Kur’anu. Da bi Poslanik a.s. svojim riječima tumačio ili objašnjavao Allahove zakone i riječi, šta Uzvišeni kaže o vremenu koje će doći kaže:
وَإِذَا أَرَدْنَا أَن نُّهْلِكَ قَرْيَةً أَمَرْنَا مُتْرَفِيهَا فَفَسَقُواْ فِيهَا فَحَقَّ عَلَيْهَا الْقَوْلُ فَدَمَّرْنَاهَا تَدْمِيرًا
Kad hoćemo da jedan grad uništimo, onima koji su u njemu na raskoš navikli prepustimo da se razvratu odaju i da tako zasluže kaznu, pa ga onda do temelja razrušimo (El-Isra’, 16).
Dalje u tekstu (h)istoričara stoji: “Ku’ran je za muslimanske vjernike istovremeno i zbornik obreda i zakona“.
Za muslimane to je put koji vodi ka Allahu dž.š. Ne samo obred i zakon. Svaki se musliman i muslimanka trude ostati na tom putu cijeloga svog života. Šerijat (zakon) je put onima koji prihvate islam u nakani da postignu uspjeh i na ovome i na budućemu svijetu. Suštinski, šerijat je vjersko pravo ili normativni aspekt islama, utemeljen na glavnim islamskim vrelima – Kur’anu, sunnetu, idžmau i kijasu , te označava sveukupnost pravila, odredbi, učenja i vrijednosti koje su dužni slijediti i primjenjivati svi muslimani. Razradom, klasificiranjem i definiranjem šerijatskih normi bavi se islamskopravna znanost koja se zove fikh, što u doslovnom prijevodu znači razumijevanje vjere. Šerijatska pravila (šerijatski zakoni) i odredbe tj. šerijatsko pravo, suprotno onome kako ih opisuju mnogi nemuslimani, pokrivaju svaki aspekt života. Ona obuhvataju ibadet (bogoslužje), moral, obrazovanje, politiku, ekonomiju, odnosno pojedinosti o tome kako se musliman treba ponašati u svakodnevnom životu: kako jesti, kako održavati higijenu tijela i doma, kako poslovati, kako se odnositi prema susjedu, kako se ženiti, kako upravljati zajednicom i, općenito, kako svoj život uskladiti s Božjom voljom. Najkraće, to je put na kojem je čovjek kadar udahnuti religijsko značenje svom svakodnevlju. Sve, ono što svakodnevno čini, od nastojanja da zaradimo za život do odnosa sa svojom suprugom, po šerijatu je, ako se to čini u ime Boga i u skladu s Njegovim propisima, bogougodno djelo. Šerijat (zakon) osigurava smisao i red svim ljudskim djelatnostima i u cjelinu dovodi ljudski život. Prema klasičnim djelima koja obrađuju njegov pojam i sadržaj, glavni cilj šerijata je postizanje dobrobiti i sprečavanje nereda i nesigurnosti u društvu.
U daljnjem tekstu (h)istorije stoji: “Muhamed je propovijedao sveti rat“
U cjelokupnoj historiji čovječanstva se samo priča o ratu. Niko ne zeli da malo pogleda u budućnost svijeta. Da li se može živjeti u miru? Svaki rat bez obzira koliko on trajao, nanosi ogromne gubitke i razaranja, a Muhammed a.s kao Božiji Poslanik je to znao najbolje, kako?
Uz časne iznimke, koji nude ispravna i cjelovita objašnjenja, džihad se obično na Zapadu prevodi(o) kao „sveti rat“ koji muslimani pokreću i/ili vode protiv nemuslimana, a nerijetko je sinonim za sve vrste ekstremizma i terorizma koje pojedinci čine iz vjerskih pobuda. Govor o džihadu važno je razjasniti i jasno naglasiti da kovanica „sveti rat“ (Holy War) ne postoji u kur’ansko-sunetskom pojmovniku i da je svako tumačenje pojma džihad tom sintagmom u cijelosti netačno i neprihvatljivo. Istina je, međutim, da terminom džihad muslimani označavaju i rat koji muslimani mogu povesti prema točno utvrđenim pravilima za odbranu, prije svega islamskog poretka, tj. domovine, zajednice, časti i imetka. No, to nije jedino značenje toga pojma, niti je džihad rat protiv drugih vjera. Jednostavno, džihad nije jednako rat. Arapska riječ za rat je harb, a riječ za borbu u ratu je qital. Tako Uzvišeni Allah u 190. ajetu kur’anskog poglavlja El-Bekara objavljuje:
وَقَاتِلُوا فِي سَبِيلِ اللَّهِ الَّذِينَ يُقَاتِلُونَكُمْ وَلَا تَعْتَدُوا ۚ إِنَّ اللَّهَ لَا يُحِبُّ الْمُعْتَدِينَ
„I borite se na Allahovom putu protiv onih koji se bore protiv vas, ali vi ne otpočinjite borbu! – Allah, doista, ne voli one koji zapodijevaju kavgu.“
Ovo je Allahova zapovijest, ne Poslanika Muhammeda a.s. ni kao Poslanika ni kao čovjeka.
Muhammed, s.a.v.s., je propisao i ostavio u amanet ummetu kodeks savršenog islamskog morala i ponašanja u ratu. Onaj ko bude kršio ta pravila zaslužuje Allahovu kaznu na dunjaluku i na Ahiretu. Safvan ibn Usal, r.a., prenosi da im je Muhammed, s.a.v.s., šaljući ih u bitku, govorio: ”Idite u ime Allaha, na Allahovom putu se borite, ne masakrirajte neprijateljske vojnike, ne obmanjujte, ne varajte i ne ubijajte žene, djecu i starce.”
Francuski orijentalista, Henry Mase, rekao je: ”Onaj ko se malo bolje posveti proučavanju Muhammedove ličnost, otkrit će da je izuzetno cijenio rodbinsku vezu i da je bio čovjek koji je neprestalno razmišljao. U dubini njegove duše bila je zapretena tuga, a što se tiče njegovih umnih i intelektualnih sposobnosti, on je oličenje čovjeka koji istinski vjeruje u jednog Boga i zagrobni život. Bio je simbol iskrenosti i samilosti, postojan u mišljenju i vjerovanju. Tome treba dodati i to da je on u isto vrijeme bio i vladar, čak ponekad izraziti političar i ratnik, ali nikada, ni u jednoj ulozi nije bio osvetnik, već istinski miroljubiv čovjek.” (Henry Mase, Islam, 11. str.)
Sve u svemu, možda se (h)istoričar nije puno raspitao o Poslanikovom a.s. životu, donekle se može i oprostiti, al ne sasvim. Sramota nije pitati, pa makar i orjentaliste koji su se više bavili Poslanikovim a.s. životom. Ono što je zaparalo oči jeste slika koja stoji pored te lekcije i natpis ispod slike s Muhamed (ponavljam, nebitno je što poslije njegovog imena ne piše a.s. –„Neka je Allahova milost i mir uz njega“, To je razumljivo je jer je kršćanin autor, koji ne priznaje Muhammeda a.s. za poslanika).
Ali ta slika izaziva reakciju u čovjeku koji slijedi Poslanika a.s.. Na slici je prikazan lik koji podsjeća na mitsko čudovište.
Pokušao sam odgonetnuti šta je ili ko je na slici. Možda neki svetac, ali u islamu svetaca nema. Poslanik a.s. je svima nama uzor i vođa i milost, na što nas Uzvišeni podsjeća:
وَمَا أَرْسَلْنَاكَ إِلَّا رَحْمَةً لِلْعَالَمِينَ
„a tebe smo samo kao milost svjetovima poslali.“
Muhammed a.s. je poslan kao milost, a ne kao ratnohušačka nakaza kako ga predstavljaju. (h)istoričari, raspitajte se malo o liku i djelu Poslanika a.s. I na kraju, Islam – označava MIR, s tim je poslan i Muhammed a.s.
Saff
