Foto iz Istanbula: Privatni album/ Autori fotografija iz Sarajeva: Faruk&Esma Pro Photo Weddings
Znaš, stranče… Bosna ima jednu ljubav, što se opisat’ ne da. Prvi stih je Esed, a drugi Mahira… I svakog dana ponosna, pred dunjalukom cijelim, i dušom svojom zahvalna pred Uzvišenim na ovoj ljubavi i svakom tvom novom osmijehu, da ništa više poželjela ne bih. Ovim riječima opisane su fotografije Eseda i Mahire Ahmiš, napravljene u Sarajevu iz objektiva fotografa Faruka i Esme, koji tako dočaravaju jednu nevjerovatnu priču. Priča je to o divnim ljudima, hrabrosti, požrtvovanosti, borbi, volji, vjeri, sreći, a ponajviše snazi žene. Ovo je priča koja bi trebala biti lekcija svima.
Porodica Ahmiš iz Vogošće, personifikacija je svega onoga kakav bi svijet trebao biti, a najviše personifikacija ljubavi, dostojanstva i onih stvari koje život znače.
Kada se Mahira prije 12 godina udala za Eseda ni slutila nije šta će se na njena tek stasala pleća svaliti. Esed je samo godinu nakon vjenčanja teško obolio od multiple skleroze i ubrzo ostao prikovan za invalidska kolica. Osim o njemu, kojem je posvetila cijeli život, nosajući ga na rukama, pazeći ga, liječeći, na svaki način olakšavajući mu teške bolesničke muke, Mahira podjednako skrbi i o njihovih dvoje zlatne djece, kćerki Sumejji i sinu Imranu.
No, sve je lakše uz dobre ljude. Mahira to neumorno ponavlja na društvenim mrežama, gdje svakodnevno objavljuje crtice iz života porodice Ahmiš. Tako je prije nekoliko mjeseci objavila i da su im dobročinitelji nabavili kućni lift pa barem više ne mora Eseda nosati uz stepenice – niz stepenice. Prije toga, dobrotvori su ih poslali na Hadždž, a prošle sedmice nepoznati ljudi uplatili su im put u Istanbul.
Netom po povratku iz grada na Bosforu, Mahira je dala intervju za “Azru”. Ne znaju ko im je poklonio ovo nezaboravno putovanje, ali su istinski zahvalni. Uživali su i oni koji su ih u Istanbulu imali priliku sresti. Opisala je taj detalj na Facebooku Mahira Ahmiš.
– Sjedimo u restoranu, večeramo. Ja Eseda hranim, držim mu glavu i bodrim ga da guta i tako, ono naš svaki stanardan dan… Standarno, Esed ne može dobro da guta, pa nešto mi improvizujemo, helem, dok smo se tako malo smijali, malo “borili” sa hranom, nismo znali da nas armija Turaka i Turkinja sa strane posmatra. Saznasmo tek na kraju, kad smo završili, jer je uslijedio toliki aplauz da smo se postidjeli. “Ej vallah, ej vallah”; “Masallah”; “Allahu ekber!”, bili su neki od uzvika! Jedan od njih priđe i veli, onako napola bosanski tuc-muc: “Vi ste sigurno iz Bosne! Treba Bosna da se Vama ponosi, jer mi se ponosimo!” E onda smo počeli cmizdriti. Eto svijete, poslali ste nas s “obrazom” u goste – napisala je Mahira na društvenim mrežama, u svojevrsnom dnevniku koji je slikama i videosnimcima vodila iz Istanbula.
Koliko dana ste bili u Istanbulu i znate li ko Vas je počastio ovim lijepim putovanjem?
– Bili smo pet dana. Ne, iako smo insistirali da nam iz agencije kažu ko je, nisu htjeli, jer je taj neko želio ostati anoniman.
Pratili smo na Vašim društvenim mrežama kako ste sa suprugom Esedom, kćerkom i sinom, uživali u obilascima grada kojeg mnogi smatraju najljepšim na svijetu. Istanbul je ogroman grad i najzdraviji se umori, posjećujući sve njegove znamenitosti. Je li vam bilo naporno? Jeste li uspjeli vidjeti sve što ste željeli?
– Ogroman napor (osmijeh). S obzirom na Esedovu bolest, da ne može po Suncu hodati, uglavnom smo grad obilazili noću ili pred mrak. Haj’mo reći, ono najbitnije smo obišli. Pa, nama je svaki dan često naporan, tako nam ovo ništa strano nije bilo. Mi se uvijek potrudimo da sebi olakšamo i da se ponekad malo i namučimo za nešto što želimo. Uspjeli smo vidjeti mnogo toga. Kako smo prvi put i sami, generalno smo se dobro snašli i organizovali.
Vidjeli smo da su i djeca bila presretna, a kako je Esed reagirao?
– Naravno, svi smo, a posebno djeca. Esed je oduševljen i veoma sretan, jer je ispunio svoj, a i san djece da skupa odu u Istanbul.
Kakvo je njegovo stanje uopće sada?
– Generalno, manje-više isto. Ponekad lošije, ali uglavnom standarno. Spazam, koma, itd. To je uobičajeno kod njega. Nažalost, napretka nema.
U ranijem intervjuu ste nam pričali kako se Esed već 11 godina bori s teškim oblikom multiple skleroze zbog čega ste morali potpuno promijeniti način života. Esed je u kolicima također već skoro deset godina, sam ne jede, ne pije, ne kupa se, ne brije, ne hoda, ne ide na WC, ne može da guta, nerazgovijetno izgovara riječi, ali, kako ste rekli, najbitnije od svega je da nikada nije klonuo psihički i za to ste neizmjerno zahvalni Allahu, dž.š. Kazali ste: “Mi ovo gledamo kao iskušenje, a ne kao tegobu, i uvijek postoji neko kome je gore.” Koliko su ljudi danas uopće spremni na taj način posmatrati život i svako svoje stanje iskoristiti u nešto dobro?
– Nažalost, nisu uopće, čast izuzecima. Generalno, ljudi se opterećuju sitnicama, a ponekad i glupostima. Niko ne zna cijeniti nešto dok to ne izgubi. U ovom slučaju zdravlje. Ljudi općenito, malo zahvaljuju na blagodati zdravlja. A, to je nešto što je najdragocjenije u životu. Ljudi to oholo shvate pa pomisle da zdravlje moraju imati.
Svojom pojavom, ponašanjem, brižnim ophođenjem prema suprugu, zadivili ste i Turke pa su vam aplaudirali dok su gledali kako u restoranu tokom večere hranite svog Eseda. Šta Vam ljudi obično kažu u takvim situacijama?
– Uglavnom budu zadivljeni ili malo šokirani. Mi to zaista ne radimo namjerno, ponašamo se kao i u kući ili bilo gdje. To je naša svakodnevica, ali eto tako je ispalo da je Turcima zapalo za oko.
Čitali smo ranije da su Vašoj porodici dobri ljudi omogućili i odlazak na Hadždž, drugi su vam obezbijedili lift. Jeste li ikada saznali ko su ti ljudi?
– Znamo ko nas je poslao na Hadždž, ali javno ne želi da se imenuje. Za lift znamo ko je počeo akciju. Mnogo je ljudi tu učestvovalo, neke znamo, a većinu ne.
Koliko je lift olakšao vaše živote?
– U mojoj svakodnevici mnogo, iako je to samo djelić. Barem ga ne moram nositi! Hvala Allahu, dž.š., i dobrim ljudima.
Možete li opisati jedan Vaš dan?
– Teško u jednom odgovoru. Od obaveza oko kuće, djece, Eseda i svih ostalih poslova koje inače radi više ljudi, do najmanjih sitnica. Zaista bi mi trebalo mnogo vremena da to sve opišem. Težak je svaki dan, ali opet sretan.
Kako se čuvate od pandemije Corona virusa?
– Uglavnom se slabo miješamo s ljudima, nosimo maske, uzimamo više vitamina.
Kako ste se snalazili za vrijeme škole i online nastave, a djeca uskoro ponovno kreću s novom školskom godinom? Koliko Vam je to dodatni teret?
– Super smo se snalazili. Mi u svakoj negativnoj situaciji nađemo nešto dobro. Neka su zdravi pa bit će i škole. Bolje i ovako nego ništa. Zaista se trude i svi uposlenici škola. U ovim vanrednim uslovima svi se trebamo potruditi da ne stvaramo dodatne probleme, nego zajednički izdržimo ovo nastalu situaciju. Nije lahko ni nastavnicima, a ni djeci ni roditeljima, ali šta je tu je. Naša djeca su, elhamdulillah, sama bila na online, sami su se trudili. Nemamo mi nikakvih problema s tim.
Od čega živite, ima li Esed pomoć od države?
– Od Esedove invalidnine i dobrih efendija koji su zaposleni u Islamskoj zajednici, koji mjesečno odvajaju svi po 5 KM i daju njemu kao vid pomoći. Allah da ih nagradi, sve redom.
Radite li Vi?
– Ne radim. Ne mogu zbog Eseda, jer sam njemu potrebna 24 sata. S obzirom na to da on ništa ne može sam, ali doslovno ništa, nemoguće je izvesti i da radim i da stižem sve drugo. Eseda noću barem pet-šest puta okrenem, jer ne može sam, znači budim se i brinem o njemu kao o djetetu i zaista pored silnih obaveza ne bih mogla raditi. Prvenstveno, zato što ne mogu Eseda ostaviti samog duže od pola sata.
Šta ste, inače, po zanimanju? Stižete li se ičim još baviti?
– Daktilograf. Stižem svašta, čitati, pisati…
Da, vrlo ste aktivni i na društvenim mrežama, što je velika motivacija hiljadama Vaših poštovalaca, koji Vas prate na Facebooku i Instagramu, dive se Vašoj hrabrosti, snazi, volji, duhu. Otkud zaista toliki entuzijazam? Umorite li se ikada, posustanete li? Je li osim snage vjere u Boga i taj Vaš veseli duh potreban da nosite sav teret?
– Ja zaista to ne gledam kao teret, nego kao izazov koji sam dobila. Meni je čast što mogu na bilo koji način nekoga nasmijati, oraspoložiti, a posebno mi je drago ako se neko zbog nas promijeni ili promijeni način života. Jednostavno, ja sam takva, uživam i osjećam se dobro kada bilo šta korisno uradim.
Šta su za Vas društvene mreže, koliko je podrška koju tamo primate motivacija Vama?
– Svrha naših društvenih mreža jeste neka pouka. Mi što objavljujemo, uglavnom, to namjenski radimo, da bi se možda neko poistovijetio s nama pa da mu bude lakše, da bi neko uzeo neku pouku. Stvar je izbora. Koga ćeš pratiti, šta ćeš pisati i šta čitati. Uzajamno dijelimo pozitvnu energiju.
Jeste li ikada pomislili da dignete ruke od svega?
-Ne,nikada!
Šta biste na kraju poručili onima koji zdravlje i egzistenciju imaju, ali se opet žale na život?
– Da žive život sa svrhom. Da iskoriste zdravlje prije bolesti, slobodno vrijeme prije zauzetosti, bogatstvo prije siromaštva i život prije smrti, ali u korisne i dobre stvari.
