U suzama, sa glasom slomljenim tugom koja se ne može izreći riječima, majka Šefika izgovara ono što nijedna majka nikada ne bi trebala ni pomisliti: izgubila je dva sina, jednog je ukopala 2005. godine, a drugog prije samo četiri godine, i to bez glave. Njene riječi ne dolaze iz ljutnje, već iz dubine tuge koju nosi već decenijama, tuge koja svakim danom postaje sve teža, sve dublja, sve prisutnija.
“Ne mogu ni nabrojati koliko sam članova porodice izgubila.”
Njeno sjećanje, istovremeno i oštro i maglovito, nosi na sebi ogroman teret – izgubljene voljene osobe, ukopane kosti, čekanje na identifikacije, i vječito pitanje: zašto?
Posebnu bol izazivaju riječi koje ponekad čuje od onih koji negiraju istinu. Ljudi koji izgovaraju monstruozne rečenice poput one da žrtve nisu stvarne, da “ne ukopavaju svoju djecu, već lutke”. Takvi komentari ne samo da vrijeđaju istinu, već duboko ranjavaju one koji su već slomljeni. Šefika, uprkos svemu, ne izražava mržnju.
“To me vrijeđa. A nikome ne želim zlo. Samo želim da se ovo nikada, nikome više ne ponovi.”
Njena je želja jednostavna, ali snažna: da nijedna druga majka ne osjeti ono što ona osjeća, da se nijedna suza više ne prolije iz istih razloga.
Kako izgleda ukopati dijete koje nije kompletno?
To je pitanje koje ne traži filozofski odgovor. To je pitanje na koje može odgovoriti samo onaj ko je roditelj koji je rodio i odgojio svoje dijete. Šefika koristi slike iz prirode da opiše svoju bol – dijete je poput ruže koju njeguješ, zalijevaš, čuvaš od svega, a onda dođe trenutak i ta ruža, ni kriva ni dužna, biva otkinuta kišom bola i nestaje iz života.
-
Ne zna se gdje je glava.
-
Kosti se ukopavaju djelimično.
-
Grobnice ostaju nedovršene.
“Kao ruža koju njeguješ i paziš, a onda padne malo kiše i taj cvat otpadne.”
Svaki dan postaje teži, jer svaki dan nosi istu misao: zašto ja još uvijek idem njima, umjesto da oni dolaze meni? Na mezarju, kaže, vidi i sinove, i braću, i djecu – “nikoga ne izdvajam.” Svi su oni dio njenog bića, svih njih jednako oplakuje, za sve njih jednako moli.
Tišina, sabur i predaja
U posljednjim riječima koje izgovara, Šefika ne upire prst. Ne traži osvetu, ne zaziva pravdu ovoga svijeta. Njezina nada je u vjeri, njezin oslonac je u saburu (strpljenju), a pravdu ostavlja Allahu.
“Allahu se predajem i molim Ga da nam podari sabur, da ne griješimo, da nikome ne mislimo zlo.”
Njeno srce nije ispunjeno mržnjom, već tugom i molitvom. Niti jednom riječju ne proklinje, ne poziva na mržnju, već izražava jednu čistu ljudsku želju: da se istina zna, da se ne zaboravi, da se zlo ne ponovi prenosi pressmediabih
“Onoga ko je njih ubio, samo Allahu predajem. Neka mu On sudi.”
