Porodica Kaloper u aprilu 1992. je iz fočanskog sela Slatina izbjegla u Goražde. Nepunih mjesec nakon toga, 22. maja, napadnuto je Lozje – Kokino Selo, u kom su bili.
– Napad je počeo u jutarnjim satima. Bože dragi, ja u tom momentu nisam znala odakle više puca. Da li iz zemlje, da li iz neba, slijeva, zdesna…- prisjeća se Midheta, koja je sa sestrom Mirzetom u jednoj kući pravila hranu za ljude na straži i ostale mještane koji su bili u podrumima.
– Kada je počeo taj napad, ja sam s balkona kuće od straha skočila jer su u podrumu bili ostali mještani. Samo sam vidjela more vojske. Nisu me pogodili. Uspjela sam ući dolje u podrum – nastavlja, dodajući da im je njen daidža rekao da bježe prema Drini.
Midheta priča da su vojnici još više pucali kada su ljudi iz podruma počeli da bježe. Kaže kako nikada neće zaboraviti vrisku uspaničenog i prestravljenog naroda i djece, te da je prema Drini uspjelo pobjeći samo nekoliko ljudi i da je put bio blokiran.
– Nismo mogli pobjeći, nego smo se, kako smo bježali, samo jedno do drugoga redali na putu i ležali dolje mirno na asfaltu dok nisu sklopili obruč oko nas. Onda je počela prozivka da se predamo – opisuje.
Njena sestra je, kaže, mahala bijelim platnom i govorila da se predaju.
– U tom momentu sam čula tako tih glas moje majke. Ona je ležala s bratom ispod jedne šljive koja je tu bila. Samo me je tiho zovnula: “Sine Midheta, ja sam pogođena. Molim te, šta god da bude, ne ostavljaj mi Sahida”, i kažem ja njoj: “Dobro, majko, drži se.” Bila je pogođena u noge i ja sam joj govorila da pokuša potegnuti lastiku od dimija da bi joj pomoglo da ne iskrvari – prisjeća se Midheta Kaloper-Oruli.
Ona je opisala da je tada pogođena djevojčica od 12 godina, njena rodica.
– Opkoliše oni nas. Vojnici su nam rekli da ustanemo. Mi kako smo ustajali… Do mene Naza Ramić, pogođena u čelo…- govori te dodaje da je uz nju vidjela bebu od 13 mjeseci, kćerku Envera i Vasvije Ramić, koji su ubijeni, ali je djevojčica ostala živa.
Opisuje kako su ih nakon toga postrojili uz zid obližnje prodavnice i zatvorili u jednu kuću. Potom su kombijem odvezli osmEricu muškaraca u pravcu Površnice, mjesta u Goraždu. Midheta se prisjetila kako su ih vojnici često prebacivali i držali zarobljene u različitim kućama, te ih ispitivali. Dodala je da su prijetili da će zaklati njenog brata Sahida, te da su vojnici bili pijani i iživljavali se.
Prisjeća se da je, nakon par dana od napada, vidjela kako kupe tijela na mali kamion, između ostalih i njenog brata Midhata.
– Moj brat je pokušao da preskoči, da bi pobjegao dolje preko livada, ali njega je neko od tih zlikovaca pokosio rafalom – priča Midheta.
Za učestvovanje u progonu i ubistvima civila, između ostalih i Midhata Kalopera, sudilo se Draganu Šekariću, koji je kasnije osuđen na 17 godina zatvora za zločine protiv čovječnosti počinjene samo na području Višegrada.
Sud Bosne i Hercegovine je 10. marta zakazao ročište na kojem bi se o krivnji trebao izjasniti Brano Petković, optužen za zločin protiv civilnog stanovništva počinjen u maju 1992. na području naselja Lozje – Kokino Selo kod Goražda. Optužnica protiv njega potvrđena je još u novembru 2020. godine, a on se nalazi u Srbiji.
Mali dio majčinih posmrtnih ostataka porodica je pronašla 1997. u kući u kojoj je njihova majka zapaljena s još jednom ženom. Njen mezar se nalazi u Kolijevkama u Goraždu.
Midhat je, u vrijeme kad je ubijen, imao 22 godine. Kao i druge porodice, spremna je, kaže, platiti da im se vrate posmrtni ostaci. Midheta kaže da je boli to što ga 30 godina nakon ubistva ne može dostojanstveno sahraniti.
– Uvijek je bio veseljak i jedna velika dobričina. To će vam svako reći. U svaka doba dana i noći svakome je bio nadohvat ruke. Ništa mu nije bilo mrsko. Volio je pomoći, družiti se. Volio je sijela, šale. Najviše smo voljeli ta neka zimska druženja gdje nismo bili puno opterećeni poslom – opisuje brata, dodajući da su uživali u druženju, igranju “prstena” ili “čovječe ne ljuti se”, ali da brat Midhat “nije volio izgubiti kada su igrali karti”.
Prije rata Midhat je napustio školu i otišao služiti vojni rok u Makedoniju. Kaže da nije volio školu. Kada danas o Midhatu priča s njegovim starim drugovima, komšijama i rodbinom, svi ga se, dodaje, sjećaju po lijepom.
– On je imao nadimak Bucko, pričali su stariji da je bio bucmast kada je bio beba. I dan-danas ga tako zovu i oslovljavaju: “Ima li šta za Bucka?, E Bucko naš…”, rijetko ko ga zove imenom. Neka školska raja su ga zvali Beli, jer je imao prirodno bijelu kosu – priča Midheta, žaleći što nije imao priliku da se zaposli i osnuje porodicu.
Velika porodica
Midheta u razgovoru za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) kaže kako je za nju period života prije rata bio najljepši. Njena je porodica bila velika – otac, majka i petero djece.
– Vrlo rado se sjećam svog djetinjstva. Sjećam se svog polaska u prvi razred. Sjećam se tih zimskih i ljetnih raspusta, kada sam se najviše radovala jer nam je tada dolazila rodbina. Sjećam se svoje braće i sestre… Nažalost, ostale smo samo nas dvije – prisjeća se Midheta.
Život u selu Slatina kod Foče opisuje kao fin i skroman.
– Otac je radio u Foči u Unisu, prepoznatljivoj i jako moćnoj firmi. Mi smo se poprilično bavili i poljoprivredom…. Sjećam se kad je po prvi put u Slatini zasađena kamilica – priča Midheta.
Dodaje da se otac Đemal, koji je umro prije rata, borio za njihovu porodicu i da se djeca obrazuju, a majka Munira je bila domaćica. S njom su pred rat provodili puno vremena.
– Moja majka bila je jedna smirena duša, jedan insan veliki. Ja kako starim, često vidim sebe u njoj prije, u tim nekim divnim i smirenim izrekama koje je ona znala često koristiti i kad joj je najteže bilo u životu – govori.
Život u Slatini morali su napustiti početkom ratnih sukoba u Foči.
– Sam napad na Foču je počeo 7. aprila ‘92. To je Bajram bio. To je posljednji Bajram u mom životu kada smo svi bili zajedno. I teško mi Bajrami padaju upravo zbog toga. Više se nikad nismo sastavili – sa suzama u očima priča Midheta, koja je porodičnu kuću napustila 26. aprila 1992. godine, pokušavši pronaći spas kod rodbine u Goraždu piše Birn.
Midheta i danas voli svoj rodni kraj. Kaže da se s velikim emocijama, željom i žudnjom vraća u Slatinu.
– Kad se god spomene da trebamo ići, ja zaista jedva dočekam da idem. Iako sada tamo nema nikoga. Kuću nismo obnovili. (…) Kada dođem, tamo stvorim sebi sliku kada smo svi bili na okupu, radosni, veseli. Kada je to selo bilo puno rodbine i komšija – zaključuje ona.
crna-hronika
