Prije 25 godina, na današnji dan, u jutarnjim satima je poginuo zlatni ljiljan Osman-efendija Mustafić. U novom broju časopisa STAV je objavljen članak o njemu. Svi koji su ga poznavali znaju o kakvom plemenitom insanu je bilo riječ. Allah mu se smilovao i podario šehidsku nagradu za kojom je toliko žudio, a nama živima šehidski šefa’at.
O Osmanovom predosjećanju da će poginuti svjedoči i majka Emina: „On je meni više puta kazivao kako će poginuti, ali ja sam sve mislila da se šali. Kaže on meni: ‘Vidiš li ti kakvog ti borca imaš, i šehida ako Bog da. Mama, da ti kažem nešto, nemoj za mnom plakati, ja ću poginuti, i smrti se ne bojim. Kad poginem, nemoj za mnom plakati, samo mi halali. Da samo znaš kako će u mene lagahna smrt biti. Mene će metak pogoditi tačno u srce.’ Smije se on, to mi priča i gleda na ogledalo. I ja mu ne mogu ništa odgovoriti, u grlu me nešto steglo. Pa će dalje: ‘Mama, da ti samo znaš kako je biti šehid, ti bi bila radosna zbog toga. Koliko ću ja imati pravo da se zauzimam za vas. Prvo ću tebi i svojoj neni Zulki mjesto naći i onda ću birati one koji budu dobri.’ I smije se samo.
Kad su ga dovezli kući, bile su mu ruke svezane kao da klanja. A ja grdne rane mislila da je ranjen u stomak. Tek kad se narod navečer rasuo, ja sam ga onda otkopčala, da vidim gdje je pogođen. Kad ono rana na srcu. Kao da ga je cigareta ožegla. I nije nigdje izbila rana. Tačno je u srce pogođen, baš onako kako je i govorio da će biti.“
“Preuzeto – Amir Sijamhodžić”
