Nedavno sam se vratio kući iz inostranstva i odsjeo sam kod moje nene. Bilo je već 11 sati ujutro a ja sam kasnio. U žurbi sam izašao iz kuće, odjeven u bijelo, sa kapicom na glavi, trčećim korakom sam žurio ka autobuskoj stanici. Ušao sam u pretrpani bus. Ubrzo sam pronašao sjedište, izvadio sam Kur’an i počeo učiti suru Kehf. Nakon nekoliko autobuskih stanica primjetio sam jednu staru i krhku ženicu kako ulazi u sparni bus sa nekoliko kesa u rukama. Iritirani putnici su je gurali tamo amo. Osjetio sam nešto prema njoj te sam joj mahnuo da dođe i sjedne na moje mjesto. Odatle je sve počelo. Bila je neizmjerno zahvalna. Gledao sam je dok je s mukom pokušavala da sjedne. Pomislio sam: “Jadna žena!”
“Hvala ti mnogo, mnogo ti hvala,” zahvalila se dok je gubila dah. Samo dok je sjela bila je izmorena! “Ovo je fino od tebe, što si mi ustao,” dodala je blago. Primijetio da ima italijanski akcent. “Bilo mi je zadovoljstvo, vi ste poput moje majke, vaše pravo je daleko veće od mog gesta,” ljubazno sam joj odgovorio prevodeći tu rečenicu u glavi s arapskog na engleski jezik. Momentalno mi je postalo jasno kako čudno je to zvučalo na engleskom jeziku. Mi tako ne govorimo ovdje. Međutim, činilo mi se da je to na nju ostavilo dubok trag. Gledala me je dok joj se osmjeh sve više povećavao, a lice joj se crvenilo. Osjećao sam se ponizno. Bila je starija žena, ali me je dirnula njena humanost.
“Šta to čitaš, to u ruci?” pitala me je dok se smiješila. Prije nego što sam mogao i odgovoriti rekla je: “Da li je to Kur’an?”
“Da!”,odgovorio sam s ushićenjem. Još više me zadivila ta starica! Moja naklonost ka njoj je prelazila u divljenje. Privlačila je moju pažnju, imala je nešto u sebi, ali tada nisam mogao da shvatim šta.
“Oduvijek sam željela da pročitam Kur’an,” rekla je. Putnik koji je sjedio do nje je ustao kako bi izašao iz busa pa sam požurio da sjednem do nje kako bi što više saznao o njoj. “Ova knjiga je Božija objava, poslana da nam poveća svijest i da nas uputi na put sreće i uspjeha,” rekao sam joj mojim uzbuđenim, istreniranim glasom, skoro pa u misionarskom tonu! “Da, upoznala sam dosta muslimana u životu i svi su uvijek bili jako ljubazni i fiin prema meni,” rekla je ona. “Drago mi je da tako kažete,” odgovorio sam joj.
Bujica pitanja mi je navirala u mislima, ali ona je čini se mnogo bolje znala ispričati svoju priču a moje uši su bile željenda je čuju. “Da li ste gledali današnje vijesti?” pitala me je dok je svoju izboranu ruku prinosila ustima, kao da je bila u šoku. “Šta se dogodilo u Japanu, zemljotres i cunami?! To je strašno. Dosadili smo Bogu!”, rekla je. “Uvijek sve pokvarimo,” dodala je na to.
Pretpostavio sam da je bila rimokatolčke vjeroispovijesti zbog njenog italijanskog akcenta što mi je ona kasnije i potvrdila. Privukla me je svojom pričom o dešavanjima u društvu kao što je moralni sunovrat koji joj se već godinama odvijao pred očima. Naš razgovor je bio obrazovne prirode. Osjećao sam se kao da razgovaram sa starim prijateljem a ona je na moja pitanja odgovarala sa dubokom pronicljivošću. “Imam 81. godinu,” rekla je i nervozno se nasmiješila. Bio sam zatečen! Ova žena je bila starija od moje nene. Nikada nisam sreo nekog ko je bio toliko star a toliko pun života!
“Kako provodite svoje vrijeme,” pitao sam je.
“Provodim jako puno vremena u knjižari ispod,” odgovorila je ona. Stvari su mi postajale jasnije. Bila je jako načitana. “Katolička crkva je izgubila,” iznenada je rekla i tako vratila naš razgovor na temu religije. “Jedino se muslimani zaista pridružavaju svojih učenja i vrijednosti,” tvrdila je ona.
Leptirići su mi počeli uzbuđeno titrati u stomaku. Bio sam preneražen. Da li je moguće da je Allah poslao ovu divnu staricu, nekoliko časova prije njenog roka? “Da’wa!” pomislio sam uzbuđeno.
Ona je nastavila s hvalospjevima za islam. Bila je jako impresionirana muslimanima koji su se pridržavali svojih učenja bez obzira na jak utjecaj neoprostive ateističke kulture.
Pomno je gledala u mene sve dok nisam ostvario kontakt pogledom.
“Sretna sam što sam te upoznala,” rekla mi je prijazno, dok je prinosila ruku svojim grudima. Iza debelih stakala njenih naočala sam vidio kako joj se oči pune suzama. Kako čudno, pomislio sam, ali sam vidio iskrenost kako sija na njenom licu. Pažnja ljudi u cijelom autobusu je je bila usmjerena na nas.
Stanica na kojoj sam trebao izaći se sve više bližila. Usmjerio sam temu našeg razgovora na ono što mi je zaista bilo bitno, na temu Allaha. Počeo sam da se prisjećam u mislima svega sa časa akide. “Islam je prelijepa vjera,” rekao sam. Dodao sam dalje: “U islamu ništa nije izostavljeno što se tiče uputa za ljude, najvažnija stvar je da čovjek mora robovati svome Gospodaru i mora Ga upoznati,…” “Bog nas je stvorio i potom nam poslao poslanika, Muhammeda, mir i spas neka je na njega.” “Sve što je na nebesima i na Zemlji slavi Njega. On nema partnera.”
Mučio sam se dok sam razmišljao. Trudio sam se što sam najbolje mogao. Primjetio sam da se više naginje ka meni. Njeno rame je sada potpuno dodirivalo moje dok se trudila da me što jasnije čuje. Oči su joj bile sužene jer se trudila koncentrirati na ono što sam joj govorio.
“Na ovom svijetu, vjernik putuje Gospodaru sve dok ne stigne kod Njega. Oni koji ne znaju put ka Gospodaru niti se trude krenuti tim putem ka Njemu su izgubljeni,” rekao sam. “Jako sam sretna,” uzviknula je svojim nježnim glasom u kojem se su se osjećale emocije. Tada sam već molio Allaha u sebi da uputi ovu staricu zbog njene duboke iskrenosti. Oči su joj se punile suzama dok sam joj opisivao Allaha. Najednom je počela da plače i prekinula me je grabeći moju ruku.
“Znaš, bila sam u komi kada sam imala 79 godina,” rekla je nervozno se smiješeći. “Subhanallah,” rekao sam gledajući u njeno lice. Sada sam ja stiskao svoje oči napeto iščekivajući ostatak njene priče. Njeno izborano lice je bilo prelijepo, poput enciklopedije u kojoj su se skrivale razne priče. “Da,” nastavila je, “ja sam jako sretna što sam preživjela, tako su mi rekli doktori, ali ja sam sretna što sam upoznala tebe, Bog me je sačuvao za ovaj trenutak.”
“Čitala sam da je pet hiljada ljudi u V. Britaniji prešlo na islam prošle godine?” rekla je kao da me pita. To ju je zaintrigiralo. “Voljela bih da pročitam Kur’an, možeš li mi ga nabaviti, molim te, ja ću ti platiti?!” govorila je dok je gurala ruku u svoju torbu. “Ne, naravno da ne, neću uzeti novac od vas, biće mi zadovoljstvo da to učinim za vas,” ljubazno sam joj rekao a ona se zahvalno nasmiješila.
“Dat ću ti moju adresu,” rekla je i zapisala je na komadić papira.
“Molim te pošalji mi na ovu adresu.” “Naravno, “ odgovorio sam. “Lično ću vam poslati.” “Molim te da to bude krupna štampa, moj vid više nije dobar.” zamolila me je. Vratila je olovku u svoju torbu i nasmiješila se više za sebe. Sjedio sam pored nje dok sam razmišljao o njoj. Ona je starica, šta ako umre prije nego što joj uspijem dostaviti Kur’an? Šta ako umre prije nego što izgovori šehadet?
Ona me je prekinula moje razmišljanje pitanjem: “Gdje je najbliža džamija, da li je to ona u Regents Parku?” Nisam bio siguran zašto je to pitala, ali ovo mi je bila šansa. Pomislio sam da je možda htjela izgovoriti šehadet ali je vjerovatno smatrala da treba proći kroz ceremoniju poput baptizma što je uistinu komplikovano. Odlučio sam se da pokušam. “Ne gospođo, Allahu se možete vratiti jednostavno izgovarajući riječi koje očitujete srcem a one su da je Allah samo jedan. To je sve.”
Njeno lice se ozarilo! Davala mi je znak da želi da nastavim.
“Ponovite nakon mene!” rekao sam joj. “Eš hedu…Eš hedu”….pa sve do kraja.
Ona je ponovila šehadet zamnom na arapskom jeziku a zatim i na engleskom jeziku. Bilo joj je jako teško izgovarati nove riječi ali smo se slatko nasmijali tome. Ona je bila uporna da sve izgovori kako treba. Budući da je bila katolkinja htio sam da joj dam do znanja da je Isus poslanik ali da Allah nema sina. Pa sam joj rekao: “Isus je Božiji poslanik, a Bog nema sina.”
Mislio sam da će to ponoviti zamnom, ali ona to nije učinila. Oborila je glavu i vidio sam da se više nije smiješila. Rastužio sam se. Posmatrao sam je a ona je duboko uzdisala i rekla mi je jedva čujno: “Kako si to divno rekao,” mucala je dok mi se obraćala.
U njenom glasu sam osjetio ogromne emocije. “Da, da,” rekla je dok je stiskala pesnice. “Da! Isus je božiji poslanik, naravno da jeste! Znate tako sam smatrala cijeli svoj život, ali nisam znala, tako sam sretna, tako sam sretna,” uzvikivala je uzbuđeno. Počela je da briše suze. Nisam mogao da zaustavim suze koje su mi počele teći niz lice. “Molim te da mi to zapišeš,” rekla mi je. Nisam je shvatao.
“Šehadet, ovo što smo sad izgovorili, prelijepo je,” dodala je.
Izvadio sam sav sretan olovku iz džepa. “Molim te, imam sina, on nije musliman, molim te da porazgovaraš s njim, on ima 45 godina,” rekla je molećivo. Bio sam bez riječi dok sam je slušao, nisam mogao ništa reći samo samo joj potvrdno mahao glavom.
“Naravno,” rekao sam joj, potajno se nadajući da će mi Allah pružiti tu priliku. Tako lijepo se nasmijala!
“Zovem se Filomena,” rekla je pružajući mi ruku. “Ja sam Ismail,” rekao sam joj smješkajući se. “Kakvo lijepo ime!” ljubazno je rekla, ispuštajući moju ruku. Nasmiješio sam joj se i poljubio sam je u čelo i obećao sam joj da ćemo ostati u kontaktu.
Autobus je stigao na moju stanicu. Pritisnuo sam dugme za izlaz, stavio ruksak na leđa, nasmiješio sam joj se još jednom i krenuo na džumu. Kada sam sreo moje prijatelje, ispričao sam im šta mi se desilo, kako sam upoznao divnu staricu Filomenu, italijanku koja je sada bila muslimanka. Posjećujemo je i danas. Uspjeli smo nakon dosta truda pronaći Kur’an sa velikim slovima.
Sva negativna propaganda koja je danas usmjerena protiv islama nam nekada zamagli oči ka tome da mi svi imamo u sebi nešto ljudsko, nešto što nas sve povezuje bez obzira na godine, naciju ili kulturu. Tužna činjenica ostaje a to je da milioni ljudi poput Filomene prolaze pored nas a mi ih i ne primjećujemo. Takve ljude koji žude za svojim Gospodarom. Allah će nas smatrati odgovorim za sve prilike koje nam je On poslao kako bi pozivali ljude u islam. Svaki musliman će reći da je iman najvrijednija stvar koju ima u životu. Kako ćemo svi stati pred Njega ako nismo žudjeli da podijelimo to s drugim ljudima?
Susret s Filomenom mi je bio jedno veliko podsjećanje na Poslanikov, neka je mir i spas na njega, savjet da nikada ne zanemarimo ni najmanje dobro djelo, kao npr. osmjeh, a u ovom mom slučaju, sjedište u autobusu.
Izvor: islam21.com
Prijevod i prilagodba: Selma K. n-um Foto: ilustracija
