Priča Crnogorca Mićka Kadića o prelasku na islam u sebi nosi pouku za sve ljude, podjednako za muslimane i nemuslimane. Mićko Kadić danas se zove Alhadr Islam, živi i radi u Londonu. Njegov put u islam počeo je u Ljubljani, preko Londona, Jerusalema, Crne Gore i na kraju se upotpunio ponovo u Londonu. Alhadr Islam je ispravnu vjeru tražio u Bibliji i pravoslavnom manastiru u Crnoj Gori gdje se zamonašio, na kraju istinu je našo u Kur’anu. Ovo je njegova priča o traganju za istinom…
Sve je počelo sa tim da sam pročitao jedan članak u novinama u kojem je govoreno o jednom propisu u islamu, to je bilo negdje oko 2001. godine. Rođen sam u Sloveniji u Ljubljani, otac mi je bio iz Cetinja, znači da sam porijekom iz Crne Gore. To su bili neki moji prvi dodiri sa Islamom, u tim trenucima nisam znao ništa o Islamu, niti sam uopšte bio osoba koja je vjerovala u Boga, s obzirom da sam produkt “bivšeg režima”, tako da sam imao ateističke poglede na svijet”.
Od Ljubljane do Londona
Alhadr Islam napušta Ljubljanu i seli se u London gdje dobiva priliku da se druži sa muslimanima i sazna više informacija o vjerovanju Boga. „ 2002 godine sam otišao u London, a ljudi su me stalno zapitkivali “Koje si vjere, koje si vjere?” Nisam bio ni kršten, ali sam stalno bježao od odgovora na to pitanje, iako mi je porodica bila u kršćanstvu. Prvi put kada su me muslimani pozvali u Islam bilo je u vremenu dok sam radio kao obezbjeđenje za sale u kojima su se održavale svadbene ceremonije. Na ta mjesta su dolazili Indijci-Hindusi, Englezi, različitih vjera i nacija, ali si tu također dolazili i muslimani.
Jednom prilikom sam primjetio kako muslimani skidaju cipele i kapute tamo na travnjaku. U tim momentima je pored mene stajao gazda toga objekta, i ja njemu kažem “Šta rade ovi ljudi?”, a on meni reče da su to muslimani, i da se mole Bogu. Sjećam se da mi je to ostavilo izuzetno jak utisak, tako da sam nastavio da gledam u njih kako bi vidio šta to oni ustvari rade i po čemu se to oni razlikuju od drugih?
Također, jedna izuzetno zanimljiva stvar koju sam primjetio jeste ta da kada god su muslimani došli na svadbe nikada nisam imao problema, s obzirom da nije bilo alkohola, niti gromoglasne muzike, tako da se nisu mogli ni opijati. Obično se problemi jave kada treba da se završi ceremonija, i da se kaže “Nema više alkohola ni muzike, morate ići”. Kad god su muslimani imali svadbe, primjetio sam da bi se sami pokupili i otišli i prije isteka vremena, ljudi su dolazili i odlazili lijepo i kulturno. Zbog takvih stvari počeo sam da gledam na muslimane drugačije. To je bilo prvi put da su mene muslimani pozvali u Islam, a da nisu bili ni svjesni toga. Pozvali su me u Islam tako što sam ih ja posmatrao i pratio njihovo ponašanje.
Inače moj šef na poslu gdje sam radio je također bio musliman. On me mnogo puta pozivao da čitam o vjeri, ali ja sam bio izuzetno tvrdoglav tako da sam to odbijao. Jednom me upitao ‘ Zašto ne pročitaš neku knjigu? Bibliju, bilo šta?’, a ja sam mu odgovorio “Neću da ih čitam, jer će me možda te knjiga promjenuti!”
Put u Jerusalem
Iako je odbijao da posluša savjet svoga šefa Alhadr Islam je nakon nekog vremena ipak kupio Bibliju. „ 2005. godine sam kupio prvu Bibliju. Tada sam je pročitao, ali i pored toga što u njoj ima mnogo kontradikcija i nemoralnih priča o poslanicima, međutim ukoliko to ostavimo po strani, u njoj ima mnogo dobrih riječi, te se vidi Božija blagodat te knjige. Biblija je tada ostavila jak utjecaj na mene, tako da sam kroz čitanje Starog zavjeta već bio prestao da jedem svinjsko meso, te sam shvatio važnost posmrtnog života. 2006 godine se u meni rodila želja da postanem monah, te sam učinio “kršćanski hadžiluk”, a on se sastoji u tome da se posjeti Jerusalem, Betlehem, Svetu Goru gdje je Musa (Mojsije), alejhi selam, primio zapovijesti.
Nakon toga sam mislio, a tako mi je bilo i rečeno, da su muslimani kopirali Hadž od hrišćana. Tako sam mislio sve dok kasnije, hvala Allahu, nisam pročitao suru El-Hadž u Kur’anu, dok u Bibliji nema sure ili nekog stiha koji pominje Hadž. 2006. godine sam otišao u Crnu Goru u manastir kako bih postao monah, i tamo sam proveo šest mjeseci. U tih šest mjeseci sam se uvjerio da samo hrišćanstvo ne prati Isusova učenja, već je to ustvari religija koja je proizašla iz naroda, tako da se ustvari vjera priklonila narodu, umjesto da se narod prikloni vjeri.
Tu sam bio na velikim iskušenjima, tako da mi je bilo mnogo nelogičnih stvari, da bi mi na kraju rekli ‘ Ti nisi ovdje da razmišljaš, vdje si da šutiš i da se moliš!’. To mi se nikako nije svidjelo, jer je Allah svima nama dao inteligenciju kako bi razmišljali, a Kur’an je ujedno i jedina vjerska knjiga koja nas podstiče da razmišljamo. Mnogo je ajeta koji nam govore da razmislimo, da gledamo, da otvorimo oči a to zaista nisam naišao ni u manastiru ni u Bibliji. Nakon što sam napustio ovaj manastir u Crnoj gori, otišao sam u džamiju kako bi kupio svetu knjigu Kur’an. Ušao sam u džamiji, te sam izvadio eure da platim, a oni su mi rekli ‘ Ne, ne brate! Uzmi knjigu!’ U tom momentu nisam ni shvatio da su oni htjeli dio nagradi ako mene Allah Uzvišeni uputi”.
Konačno musliman
Nakon dugog traganja Alhadr Islam je konačno otkrio istinu. Čim je pročitao prvu suru El –Fatiha shvatio je da je na dobrom tragu. „ Sjećam se da sam ušao u auto i odmah otvorio prvu stranicu Kur’ana da pročitam. Otvorio sam suru El-Fatiha, pročitao sam je na glas i ona je ostavila izuzetno jake osjećaje na mene. Moj brat je također bio u autu sa mnom i čuo je to, te je i njega dirnulo. S obzirom da nisam mogao u autu da pročitam čitav Kur’an, otvorio sam zadnju stranicu Kur’ana. Vidio sam šta se kaže na početku, pa reko da vidim šta se kaže i na kraju. Pročitao sam suru En-Nas, koja je ostavila tako jak utjecaj na mene i na mog brata, da mi je brat odmah rekao “Pozajmićeš mi tu knjigu” , a ja sam mu rekao “Ne, ova je moja! Ako hoćeš idi i ti uzmi sebi!”, nakon tri sedmice brat je također otišao po Kur’an, i molim Allaha da i njega uputi u Islam. Tada se nešto preokrenulo u mom srcu, i znao sam da je Islam pravi put. 2007. godine sam prihvatio islam u centralnoj Džamiji u Londonu.
Moj bivši gazda me odveo u džamiju, i tada sam već vjerovao u poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve selleme, i Jedinstvo Boga, ali sam i dalje bio tvrdoglav, što je i karakteristično za nas Balkance. Koristio sam one molitve iz manastira, ali sam iz njih izvadio širk i ono što se kosilo sa islamom, tako da je to više nekako ličilo da pravim svoju vjeru, jer mi je bilo teško da promjenim vjeru zbog svoje porodice kojoj bi to teško palo. Međutim ja nisam stvoren da napravim novu religiju, već da slijedim jedinu kod Boga priznatu vjeru. Pred mujezinom centralne džamije u Londonu sam prihvatio Islam, ali ono što je interesantno jeste da danas mnogi ljudi kada prelaze na Islam probude im se emocije i zaplaču, međutim kod mene je to stvorilo kontraefekat, nešto me bilo steglo u grlu i jedva sam izgovorio šehadet. Trebalo mi je tri dana da se potpuno oporavim, ne znam da li sam možda pokupio džine dok sam bio u manastiru, ali mi se stalno po glavi provlačila misao “Ti nisi musliman!” Nakon tri dana to se sve sleglo, progutao sam tu knedlu, i hvala Allahu tada sam shvatio da mi je to najbolja stvar koju sam učinio u životu”.
Nama je data obaveza da širimo Islam i ne smijemo da se stidimo ove vjere
Muslimani moraju shvati da je Allah Uzvišeni na strani vjernika! Danas su velike smutnje oko muslimana, ali ipak moramo da se trudimo da islam praktikujemo u najboljem mogućem obliku. Allah nam govori da su najbolji muslimani oni koji kada ih napadaju nevjernici, oni im uzvraćaju sa riječima “SELAM-MIR”, nažalost većina nas bi počela galamiti, pa čak možda i psovati. Problem se javlja u tome što mi to ne radimo zbog Islama, već zbog samih sebe. U tim trenucima mi osjećamo da je to samo napad na nas kao jedinku, a ne na cjelokupni Islam, i mi odgovaramo jer je nas povrijedilo i da se mi odužimo, a ne da se odužimo za Islam.
Jedan izuzetan lijep primjer jeste primjer Alije, Allah bio zadovoljan njime, kada se borio u jednoj bici, te je oborio nevjernika na pod i stavio mu sablju kod vrata tako da je trebao samo malo da je povuče kako bi ga ubio. U tim trenucima ga je ovaj nevjernik iz mržnje pljunuo, nakon čega je Alija podigao svoju sablju. Taj nevjernik se začudio i upita ga “Pa zašto me ne ubi, još sam te i pljunuo?”, na što mu Alija reče “Prvi put sam htio da te ubijem radi Allaha, a da sam te ubio kada si me pljunuo ubio bih te iz ljutnje što si to uradio!”
Ako nas lično napadaju u tom momentu treba da uzvratimo ljepšim primjerom, ali ako napadnu Allaha i Poslanika onda treba da stanemo čvrstim stavom. Kod nas je to nažalost obrnuto, kada nas napadaju mi smo čvrsti, a kada vjeru onda hoćemo ljepšim primjerom da uzvratimo!
Kada su kamenovali Poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve selleme, u Taifu, i kada je bio sav krvav od toga dolazi mu Melek Džibril (andjel Gabriel) i pita koju hoće da Allah da kaznu stanovnicima Taifa. A Poslanik uputi dovu da im se ukaže milost i da u Taifu budu muslimani, a znamo da u današnje vrijeme tamo je mnogo muslimana! Šta bi mi rekli? Šta bi mi uradili u takvoj situaciji?
Kakvi su naši problemi na putu pozivanja u Islam u poređenju sa ovim problemima? Treba da što više učimo i da onda radimo po tom znanju, pa da ne budemo kao magarci koji nose knjige na leđima a od njih nikakve koristi da nemaju.
Nama je data obaveza da širimo Islam, i ne smijemo da se stidimo ove vjere. Mnogo puta se desi da se muslimani stide da kažu da im je ime muslimansko, pa čuješ kako Muhammeda zovu “Mo”, i stavljaju sebi tamo kojekakve nadimke!
Mi moramo da budemo ponosni, mi smo muslimani, to je prelijepo i to je pozitivno! Treba da nemuslimane na najljepši način pozivamo u Islamu, kao što nam je to i Allah rekao u Kur’anu. U Engleskoj se da’wa-pozivanje u Islam u posljednjih 12 mjeseci jako puno proširila, samo u Londonu ima nekih 20 mjesta gdje se dijele besplatne knjige, Kur’ani itd. U Bosni bi se to trebalo što više raditi, dijeliti Kur’ane i knjige, neka sami pročitaju, davajući im svojim primjerom, ponašanjem do znanja da je ovo prava vjera. Braća muslimani trebaju da se organizuju u svim gradovim u BiH, kako bi širili vjeru Islam? Ne treba da se sekiramo oko toga da li će oni to prihvatiti ili ne, na nama je da pozivamo, a Allah je taj koji upućuje na pravi put!
Saff br. 341.
n-um
