U političkom okruženju koje je već duže vrijeme opterećeno tenzijama, neusklađenostima i međusobnim optužbama, istup Midhata Čauševića, zastupnika SDA u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine BiH, dodatno je uzburkao javnost. Ovaj put njegova meta je Elmedin Konaković, lider NiP-a i aktuelni ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine. Povod je odluka Vijeća ministara BiH kojom je odobreno da se dug entiteta Republika Srpska prema firmi Viaduct izmiri iz budžetskih sredstava države BiH – potez koji je Čaušević nazvao “skandaloznim i potpuno neprihvatljivim.”
Prema njegovim tvrdnjama, ovaj finansijski transfer je omogućen uz saglasnost ministara iz stranaka Trojke (NiP, SDP i NS), čime su, kako navodi, stvoreni uslovi za donošenje odluke većinom glasova, odnosno preglasavanjem. Time je, po njegovom mišljenju, još jednom demonstriran servilni odnos Trojke prema svojim koalicionim partnerima – strankama SNSD-a i HDZ-a, što smatra direktnom štetom za državne interese.
Čaušević je posebno kritičan prema Konakoviću jer je, kako tvrdi, imao pravni i proceduralni osnov da spriječi da se prijedlog uopšte nađe na dnevnom redu, ali to nije učinio. „Konaković mora javno objasniti zašto nije iskoristio mogućnost da blokira uvrštavanje ove tačke. Imao je priliku, ali je odlučio drugačije,“ naglasio je Čaušević.
U svojoj izjavi, zastupnik SDA podsjeća i na prethodne situacije u kojima je, kako kaže, Konakovićevo glasanje bilo presudno. Naveo je slučaj poznate “kumove zgrade” – odluku o kupovini objekta za potrebe Uprave za indirektno oporezivanje (UIO), za koju tvrdi da ne bi bila donesena da Konaković nije glasao kao jedini bošnjački ministar u Vijeću ministara. „Nažalost, ovo nije izoliran slučaj – već obrazac ponašanja,“ upozorio je.
Dalje navodi kako “obaveze koje lideri Trojke imaju prema svojim partnerima iz SNSD-a i HDZ-a, zbog funkcija koje su im dodijelili, ne smiju značiti da imaju pravo koristiti državne resurse za servisiranje dugova tih istih partnera.” Ovdje ističe tešku optužbu – da se politika vodi zarad funkcija, a na štetu države i njenih građana.
U vezi s tvrdnjom Konakovića da će dug RS biti isplaćen iz sredstava Centralne banke BiH, te da će novac biti vraćen za “godinu i po do dvije”, Čaušević je skeptičan. Smatra da se radi o “neuvjerljivom pokušaju da se izbjegne odgovornost”, te da je ovo samo još jedan primjer kako Trojka, vođena kompromisima, donosi kapitulantske odluke čije posljedice plaćaju građani.
Kao ključne stavke iz Čauševićeve kritike mogu se izdvojiti:
-
Negodovanje zbog isplate entitetskog duga iz državnog budžeta.
-
Optužba da je Konaković imao moć da blokira prijedlog, ali nije to učinio.
-
Povezivanje ovog slučaja s ranijim glasanjem o “kumovoj zgradi”.
-
Sumnja u vjerodostojnost tvrdnji o povratu novca iz Centralne banke.
-
Upozorenje na obrazac političkog ponašanja koji šteti državnim interesima.
U izjavi koja je kulminirala oštrim riječima, Čaušević zaključuje da je “Dinin dvokorak koštao građane više od 200 miliona KM”, koristeći metaforu kojom aludira na Konakovićev politički manevar kao brz i nepredvidiv, ali u suštini štetan.
Ova izjava ukazuje na dublju krizu povjerenja unutar političkog sistema BiH, gdje se partnerstva temelje na krhkoj ravnoteži interesa, a odluke, čak i one s velikim finansijskim implikacijama, donose se bez širokog političkog i javnog konsenzusa. Nastavak ove političke prakse, upozorava Čaušević, može dovesti do sve većeg nepovjerenja građana u institucije i gubitka kontrole nad ključnim državnim resursima.
U vremenu kada je svaki budžetski trošak pod lupom javnosti, a socijalna i ekonomska kriza zahvata sve šire slojeve stanovništva, ovakve odluke izazivaju ne samo zabrinutost, već i revolt. Činjenica da građani, bez svog pristanka, ponovo snose teret političkih trgovina dodatno udaljava vlast od onih koje bi trebala da predstavlja.
Na kraju, ostaje pitanje: da li će se ovakva praksa zaustaviti, ili će se, kako Čaušević sugerira, nastaviti putem u kojem “državni novac postaje sredstvo za održavanje političkog balansa, bez obzira na cijenu koju plaća narod”?
