Sedžda kao najveličanstveniji vid iskazivanja pokornosti, poslušnosti i odanosti spominje se u časnom Kur’anu i hadisu Poslanika, a.s., na više mjesta.
Ona je značajan i bitan pokazatelj ljudske spremnosti da svoj intelekt, tijelo, srce i dušu, u potpunosti spusti pred Veličanstvenog Stvoritelja i Gospodara Allaha dž.š., i time Mu se zahvali sa sve blagodati koje nam On, neka je Uzvišen i Hvaljen, na ovom svijetu daje.
Sedžda je svjesno iskazivanje nemoći stvorenja pred svojim Stvoriteljem i dokaz je iskrene vjere onoga koji često čini sedždu, i javno i tajno. Stoga je islam omogućio ljudima da jačinu svoje svijesti, odanosti i svoje vjere iskažu upravo na oba načina. Propisano je pet dnevnih farz namaza i naznačeno da je najbolje i najpotpunije, shodno našim mogućnostima, njih obavljati u džem’atu (džamiji, tj.javno), a dočim je dobrovoljne namaze efdalnije (sevapnije) obavljati u svojoj kući, tj. u osami (čitaj: tajno), kako bi svoju dušu i srce, udaljili od svakog vida licemjerstva i lažnog prikazivanja. Naime, oni koji ibadete čine samo u džem’atu kad su sa drugim ljudima, a ništa ne prakticiraju kad su sami (sa svojim Gospodarom), pokazuju i sebi i drugima da je nešto nepotpuno i manjkavo u toj njihovoj pobožnosti. Zato se prava vjera ogleda i u javnosti i u tajnosti.
Musliman posti ramazan sa svim drugim muslimanima i sa tim njihovim ibadetom upoznatu su svi, pa onaj ko ne bi postio u danima ramazana bio bi okarakteriziran kao neposlušnik i prestupnik, jer je svim zdravim, pametnim i punoljetnim muslimanima taj post farz /stroga dužnost/. Međutim, musliman posti i mimo ramazana. Ustaje na sehur i onda kada to komšiluk i zajednica ne znaju, posti u ime Allaha dobrovoljno, iftari se, a da u biti za to uglavnom znaju samo njegovi ukućani. U tradiciji muslimana poznat je dobrovoljni post ponedjeljkom i četvrtkom, tri dana u svakom mjesecu, te je također poznat tzv. Davudov post i sl.
Isto je i sa zekatom. On se daje javno i zna se da su svi imućniji muslimani njime obuhvaćeni, dok se sadaka uglavnom daje tajno, na način ”da ne zna ljevica šta je i koliko dala desnica”.
Tajna sadaka je puno bolja od one javne.
Hadž se obavlja u danima Kurban-bajrama zajedno sa hiljadama drugih muslimana i javni je način iskazivanja ibadeta, i tada svi znaju ko je i kad išao na hadž, dočim je umru moguće obaviti a da za to ne mora znati niko iz našeg okruženja, jer umra nema decidno propisano vrijeme obavljanja.
Slično je i sa sedždom i sa namazom. Prenosi se da je Allahov Poslanik, a.s., kako smo na početku naveli, većinu svojih dobrovoljnih namaza obavljao u svojoj kući, te je na to podsticao i svoje ashabe rekavši: ”Najbolji namaz jednog pojedinca jeste namaz u njegovoj kući, osim strogo propisanog /farza/.”
Ipak, dozvoljeno je sunnete i ostale vidove dobrovoljnih namaza obavljati i u džamiji.
Sedžda je veoma bitan sastavni dio namaza, te je namaz bez sedžde potpuno neispravan.
Čovjek je najbliži Allahu, dž.š., kada je na sedždi. To dokazuju i riječi našeg Vjerovjesnika, s.a.v.s., koji kaže: ”Najbliže što čovjek može biti svome Gospodaru jeste kada je na sedždi, pa stoga mnogo na sedždi učite dovu.” (Muslim, Ahmed, Ebu Davud, Nesai)
Još je rekao: ”Što se tiče sedžde, na njoj mnogo učite dovu, jer je moguće da vam se Uzvišeni odazove.” (Muslim, Ahmed, Ebu Davud)
Dova se može učiti i na propisanim i na dobrovoljnim namazima, ovisno o okolnostima. Ako klanjamo za imamo u džem’atu koji nam ne ostavlja prostora za dovu, onda ćemo se ograničiti samo na one standardne zikrove koji redovno učimo na sedždi, a dovu ćemo naknadno učiti na sunnetima i dr.
Ako pak klanjamo namaz za imamom koji ostaje duže na sedždi, tada ćemo ili doviti ili povećati broj zikrova. To je puno bolje nego da šutimo nakon tri puta izgovorenog ”Subhane Rabbijel-e’ala”.
Pod pojmom ”zikrova” ovdje podrazumijevamo učenje ”Subhane Rabbijel-e’ala” više puta (5, 7, 10, …), te učenje dodatnog sadržaja kojeg je i Muhammed, a.s., ponekada izgovarao na sedždi:
”Subhanekallahumme Rabbena vebi hamdike, Allahummagfirlii”
”Subbuhun kuddusun Rabbul-melaa iketi ver-ruuh.”
Što se tiče dova na sedždi prenose se slijedeće:
”Allahumme leke sedžedtu ve bike amentu, ve leke eslemtu. Sedžede vedžhije lillezii halekahu ve savverehu ve šekka sem’ahu ve besarehu. Tebarekallahu ahsenul-halikiin”
/Allahu moj, Tebi sedždu činim i u Tebe vjerujem; Tebi sam se potpuno predao. Lice moje pada na sedždu Onome koji ga stvori i uobliči, i koji je na njemu osjetila za sluh i vid otvorio; blagodaran je Allah, najljepši Stvoritelj.” (Muslim, Ahmed, Ebu Davud)
”Rabbi e’ati nefsii takvaha ve zekkiha ente hajrun men zekkaha, enta velijjuha ve mevlaha.”
/ Gospodaru, podari mojoj duši bogobojaznost, očisti je, jer Ti si Onaj koji je najbolji čisti, Ti si njen zaštitnik i Gospodar./
”Allahummagfirlii zenbii kullehu, dikkahu ve džillehu, ve evvelehu ve ahirehu ve ala nijjetehu ve sirrehu.”
/Allahu moj, oprosti mi svaki moj grijeh; mali i veliki, prošli i budući, javni i tajni./
Postoji još nekoliko dova koje je Vjerovjesnik, a.s., učio na sedždi. Kad je u pitanju sadržaj dova koje vjernici mogu učiti na sedždi, među islamskim pravnicima egzistiraju slijedeća mišljenja:
– jedni smatraju da je efdalnije doviti na dobrovoljnim namazima, a na farz namazima se ograničiti isključivo na pomenute zikrove
– drugi smatraju se i na propisanim i na dobrovoljnim namazima mogu učiti dove, ali isključivo kur’anskog i hadiskog porijekla, dok
– treći smatraju da čovjek na sedždama svih namaza može učiti dove i u njima doviti šta god poželi od onog dozvoljenog i uobičajenog.
Što se tiče odlaska na sedždu i dizanja na novi rekat sa iste, postoje dva načina i oba se smatraju ispravnim. Jedan način je da se spuštaju pri odlasku na sedždu prvo koljena, pa ruke, a pri dizanju ruke se podižu prije koljena, dok drugi način spominje prvo spuštanje ruku pa koljena, te pri dizanju prvo koljena, pa ruku.
Pri odlasku na sedždu, te pri podizanju sa iste donosi se tekbir. Između dvije sedžde potrebno je sjediti sve dok se svaka kost ne vrati na svoje mjesto. Na sedždi čovjek treba biti skrušen, te je obavljati smireno i polahko.
Kod nekih pravnika i mezheba spominje se mogućnost učenja dodatne dove između dvije sedžde. Po njima ona glasi: ”Allahummagfirlii verhamnii vehdinii vedžburnii ve’aafinii verzuknii verfe’anii.” / Allahu moj oprosti mi, smiluj mi se, uputi me, potpomozi me, olakšaj mi, opskrbi me, uzdigni moj stepen. / (bilježe sabirači Sunena osim Nesaije)
Nekad se umjesto navedenog sadržaj može samo proučiti : ”Rabbigfirlii” / Gospodaru, oprosti mi / (Ahmed, Ebu Davud, Nesai)
Pored namaskih sedždi poznata nam je i tzv. sedžda zahvalnosti, te sedždei-tilavet.
Allahu moj, Tebi sedždu činimo, u Tebe vjerujemo, i Tebe za oprost i milost molimo. Uslišaj dove naše, jer Ti si Onaj koji uslišava dove onih koji Te iskreno zamole!
Autor: Admir Iković
Akos.ba
