Normalan životni tok jeste da dijete ode od roditelja, ali ne da ga zaboravi i napusti kao da ne postoji.
Moj sin – koji živi u istom gradu kao i ja – oženjen je vrlo snažnom, mladom ženom s djetetom iz prethodnog braka. Ona ima izričite stavove i voli kontrolisati sve pa i svog supruga.
Prihvatila sam i nju i njeno dijete kao da su moji vlastiti. Kada idu na odmore ili na neke događaje mene ne pozivaju a znaju da sam po čitave dane sama i usamljena. Moj sin to dopušta, i ne komentariše uopšte. Po cijeloj su kući slike njezine porodice, njene majke i oca, njihovih prijatelja, ali ni jedna jedina porodična slika gdje sam ja sa njima.
Kada njen otac dođe kod njih stavljaju crveni tepih pred njega, ali kad mene vide da prilazim kućnim vratima začuje se oštar zvuk zaključavanja brave gdje se samo okrenem i odem. Rijetko me pozovu kod njih, osim kad žele da učinim nešto za njih.
Neću nikad biti ono čangrizalo koje se žali kako je izbjegavaju, neka oni žive kako hoće. Biću tu za njih kada god zatreba. Ali želim da poručim nešto važno ljudima koji se nalaze u situaciji kao što sam ja, ili u slučaju da ovo čita nečiji sin ili kćerka, koji su svoje roditelje zapostavili: Mogu ja sine živjeti sama ali grižnja savjest što me nisi oblazio ostat će vječna. Uredu je da imate svoj život, ali znajte da su nekada davno vaši roditelji svoj čitav život posvetili vama, i da je ružno da okrenete leđa na sav taj trud i zaboravite na ljude koji su vam poklonili život i sve što su imali.
senzor.ba
