Jedne noći odveli su moju Eminu. Jedanaest godina je tek imala. Ništa nisam mogla učiniti. Gledala sam kako odvode moje dijete.Poletjela sam za njom, ali su me zaustavile druge žene. “Zašto djecu”, vikala sam, “ostavite djecu.
“NEKA BOG ZLOČINCIMA PRAVEDNO SUDI”
Najteže mi je noću, kada se osamim, zatvorim oči i u mislima se vratim u džehennem, pakao. Danju sam okupirana hiljadama briga i ne stignu me turobna sjećanja, ali noću, kad liježem u krevet i kad misli i sjećanja počinju ispredati kolo bez kraja, kad mi svašta počne padati na pamet, dođe mi da poludim. Čas vidim logor, čas bradatu spodobu Srbina – četnika, čas žicu kojom je logor bio ograđen, pa onda misli bježe u minsko polje u koje su nas četnici bili poslali. Zatim čujem dječiji vrisak iz prostorije u kojoj su četnici silovali i zlostavljali maloljetnice, stare tek 12-13 godina, u kojoj su djevojčice uništavane, pa onda vidim lica starijih žena, Bošnjakinja, nena… Kakva užasna bol, kakve suze. Nema tu lijeka, ništa, ama baš ništa tada ne pomaže.
Onda se trgnem i sjetim da imam svoju porodicu, petero djece i muža, koji je, i nakon što je saznao šta se dogodilo meni i našoj kćerki Emini, ostao uz nas bez i jedne ružne ili optužujuće riječi. Smognem snage i nekako dočekam jutro. I tako svaku noć, svaki dan, živim život u kojem je najmanje radosti. Samo jedan pogled na preozbiljno lice moje kćeri dovoljan je da sve strahote koje smo zajedno prošle ponovo uzburkaju i ubijaju moju napaćenu dušu, da mi slamaju srce…
Za Safeta sam se udala nakon samo četiri dana poznanstva. Kako se to dogodilo, ni danas mi nije jasno. Živjeli smo u velikoj ljubavi, slozi, izrodili djecu-Esmu, Edinu, Eminu, Adila. Aida je došla poslije, kad smo već bili u izbjeglištvu u Sarajevu. Imali smo lijepu kuću sa okućnicom, auto, dobar posao u školi, u Gacku.
Bilo je to 01. maja 1992. godine, kada smo se posljednji put osvrnuli, usmjerili pogled prema svom Gacku, prema našoj kući. Moralo se bježati, spašavati glavu. Srbi, četnici su došli na naša vrata i povikali: “Izlazite!” Uzela sam djecu, izletjela s njima na stražnja vrata i potrčala prema šumi, dok se još moglo bježati. Brat moga muža nije htio bježati. “Ostat ću na svome”, rekao je. Ostao je, ali samo dva sata. Ubili su ga mučki.
” Četnici nam nisu dali ni da izbjegnemo”
Četnici su išli za nama, progonili nas. Kilometar po kilometar puta nizao se jedan za drugim. Djeca su se stiskala uz mene, grčila se, stalno nešto zapitkivala. Gdje idemo, gdje nas gone? Šta im reći kad ni sama nisam znala. Svaki pogled koji sam, osvrćući se, bacala prema Gacku budioje bolna sjećanja. Sve je više kuća gorjelo. Morali smo dalje. Ali kamo?
Lutali smo tako 10-15 dana. Ni sama ne znam tačno koliko. Dani i noći nekako su se isprepleli. Nakon toliko prijeđenih kilometara, nošeni strahom i neizvjesnošću, kao da ni svjetlo nismo primjećivali. Bojali smo se. Našem zbijegu četnici su se sve više približavali. Kad smo došli blizu Uloga, pomislili smo da smo konačno stigli na sigurno. Šuma koja se pružala ispred mjesta činila nam se sigurnim utočištem. Kako smo se samo prevarili.
Četnici su nam se bili primakli tako blizu da nas je vrlo brzo izdao dječiji plač. A kako djetetu zabraniti da plače? Bez hrane, po hladnoći, iscrpljena, djeca su često plakala. Više ih ni tješiti nismo znali. Dani u zbijegu činili su nam se poput godina, poput vječnosti. Četnici su zapucali na nas. Na brzinu je pala odluka:muškarci će nastaviti pokušavajući se probiti prema Jablanici, a žene i djeca ostat će gdje jesu. Samo je jedan muškarac odlučio ostati sa ženama. Njega su četnici, poslije u Kalinoviku, tako krvnički pretukli da je od zadobijenih ozljeda ubrzo preminuo.
U zoru je srpska policija opkolila zbijeg. Potrpali su nas kao stoku u kamione i odveli u školu u Ulog.
“Neka se djeca oporave, pa ćete u Jablanicu ili Mostar”, rekli su nam četnici.
Nakon dva dana sumnji i neizvjesnosti, stigla je naredba da nas odvezu u logor “Kalinovik”. Prvih nekoliko dana u kalinovačkom logoru bilo je podnošljivo. Medutim, s dolaskom Pera Eleza i njegove bratije, u logor se uselio teror, glad suze, strah…
Od hrane nam gotovo ništa nisu davali. Danima smo gladovali, skapavali od gladi. Jednu krišku kruha dijelila sam na četiri dijela za svoje četvero djece. Kako opisati strah koji nam se debelo uvukao pod kožu!? Mislili smo da je to smak svijeta, da gore ne može biti. Opet smo se prevarili. Najgore je međutim, tek dolazilo…
Djeca i ja stalno smo mislili na njihovog oca i moga muža, Safeta. Često su ga spominjala, pitala gdje im je otac, zašto nije sa nama. Govorila sam im da je negdje na položaju,da će brzo doći za nama i da će nas sigurno naći. Govorila sam to djeci, ne vjerujući ni sama u svoje riječi.
“Tjerali su nas da izgovaramo njihove pravoslavne molitve”
U konc. logoru, okruženom bodljikavom žicom, bilo je sve gore. Gotovo se prestalo i razgovarati. Bojali smo se da nas ko ne čuje. Strepjeli smo, patili i gladovali. Kruh smo počeli sanjati. Onda su počela ispitivanja. “Gdje ti je muž?” ,”Kako se Bogu moliš?”
Tjerali su nas da izgovaramo njihove pravoslavne molitve, da ponavljamo za njiKad smo se malo oporavile, onda su nas natjerali da se operemo vodom iz jednog plastičnog kanistera koji su uzeli od šofera autobusa. Poslušale smo naredbu i vratile se na svoja sjedišta do moje nane i sestre. A onda su četnici naredili da ih majka i ja sve redom ljubimo u ruku, pa u usta, pa u oči i da im govorimo: ma svaku izgovorenu riječ. Bill su uporni. Ako se neko nije znao krstiti po njihovom, tukli su ga. Ni starice nisu štedjeli. Kao da su se sa posebnim žarom okomljavali na te jadne bošnjačke starice, koje su znale samo svoje islamske molitve. Bilo je užasno. I tako danima, noćima…
Prepoznala sam medu četnicima i neke svoje susjede. Među njima i Zorana Sušica… “Odkud ti, Suada, ovdje”, pitao me je. “Kako ti je? Kako se prema tebi ponašaju”, nastavljao je zapitkivati, tobože zainteresiran za našu sudbinu, ali ni prstom nije mrdnuo da nam pomogne.
Najteže je bilo kada je dežurao stražar, Dragan Lalović. Sa sobom je na dežurstvo dovodio srbočetnicku bradatu bratiju. Oko 800 žena i djece pokoravalo se njihovom teroru, koji je svaku noć bivao sve nepodnošljiviji. Nakon ispitivanja, vrijeđanja, fizičkih napada i psihičkog terora, došlo je ono najgore, od čega smo svi u logoru strepjeli. Znali smo šta su odlučili kada su počeli birati žene i odvoditi ih u nepoznato. “Ti, ti, ti…”, birali su sebi žene bradati četnici.
“Djecu ćemo ti kurvo, “Turkinjo”, poklati…”
Neke su žene odvodili u javne kuće. Obukli bi ih u finu odjeću i one su se morale pokoravati svim njihovim perverznim zahtjevima. One, koje su zatrudnjele nisu smjele pobaciti. “Rodit ćes malog Srbina”, govorili su im. U Miljevini je bilo najgore.
Nakon nekoliko noći žene su počeli odvoditi u jednu od susjednih prostorija, a potom i u sam zahod. Silovali su ih na najbrutalniji način. Jedne noći i ja sam došla na red. Odveli su me silom u zahod i nasrnuli na mene. Otimala sam se, ali bezuspješno, jer su mi bili zaprijetili: “Djecu ćemo ti kurvo, “Turkinjo” poklati…” I tada je bila prestala moja borba, moj otpor…
diwan-magazine.com
