Monah Arsenije Jovanović o Ratku Mladiću i Srebrenici: glas iz SPC-a koji odbija uljepšavanje zločina
U javnom prostoru koji je i dalje duboko opterećen ratnim naslijeđem devedesetih, svaka jasna i moralno nedvosmislena poruka o zločinima iz tog perioda dobija posebnu težinu. Upravo zato izjave monaha Arsenija Jovanovića privlače pažnju daleko izvan crkvenih krugova.
Njegov nastup, u kojem je Ratka Mladića i ljude okupljene oko ratne ideologije označio kao simbol “najgoreg srpskog dna”, odjeknuo je kao rijetko otvorena kritika iz unutrašnjosti srpskog pravoslavnog ambijenta, gdje se ovakve teme često prešućuju, relativiziraju ili prebacuju u zonu političkog i ideološkog opravdavanja.
Arsenije Jovanović se u takvim izjavama ne obraća samo vjerskoj publici, nego i širem društvu koje još uvijek nije u potpunosti spremno da se suoči s činjenicama. Njegove riječi nisu važne samo zato što dolaze iz SPC-a, već zato što razbijaju stereotip da su svi crkveni glasovi jednodušni kada je riječ o ratnoj prošlosti.
U društvu u kojem se heroizacija ratnih komandanata često koristi kao sredstvo političke mobilizacije, ovakav stav djeluje kao direktan udar na logiku poricanja i mitologizacije.
“Najgore srpsko dno” i kritika onih koji su rat koristili za pljačku i nasilje
Posebnu snagu imaju Arsenijeve riječi u kojima ne napada samo jednu osobu, nego čitav mentalitet koji je rat pretvorio u priliku za lično bogaćenje, nasilje i moralni sunovrat. Kada govori o “najgorem srpskom dnu”, on zapravo cilja na onaj dio društva koji je rat vidio kao šansu za pljačku, poniženje drugih, sticanje moći i izgradnju lažne slave.
Takva kritika je važna jer ne ostaje na nivou pojedinačne krivice, nego ukazuje na širi sistem vrijednosti koji je omogućio da se zločin predstavi kao patriotizam.
U tom smislu, Arsenije ne govori samo o prošlosti, već i o sadašnjosti. Njegove poruke podsjećaju da se ratni zločini ne počinju tek na bojnom polju, nego mnogo ranije — u jeziku, propagandi, dehumanizaciji i javnom opravdavanju nasilja. Kada se jednom stvori atmosfera u kojoj su “drugi” manje vrijedni, a vojne uniforme garancija moralne nadmoći, tada je put do masovnih zločina opasno kratak.
Zbog toga je svako javno imenovanje tog procesa važno, naročito kada dolazi od čovjeka koji pripada instituciji s velikim uticajem među vjernicima.
U njegovom nastupu nije bilo pokušaja da se zločin ublaži religijskim frazama ili izbjegne moralna odgovornost. Naprotiv, poruka je bila da se ne može govoriti o časti i vjeri dok se istovremeno brane ljudi povezani s masovnim ubistvima, progonom i sistematskim nasiljem.
Takav stav je posebno značajan u kontekstu javnih rasprava u kojima se često pokušava odvojiti “narod” od onih koji su činili zločine, kao da društvo nema nikakve veze s tim što je neka politika godinama uživala podršku, prešutnu ili otvorenu.
Srebrenica kao mjesto istine, a ne propagande
Srebrenica ostaje jedno od najtežih i najosjetljivijih mjesta u kolektivnom pamćenju Bosne i Hercegovine i cijelog regiona. U političkim i medijskim debatama često se pokušava promijeniti fokus: umjesto suočavanja s činjenicama, javnost se vodi prema relativizaciji, prekrajanju termina ili stalnom traženju “drugog narativa”. Međutim, upravo je Srebrenica mjesto na kojem propaganda prestaje imati moralnu snagu, jer činjenice, sudske presude, identifikacije žrtava i svjedočenja preživjelih ostaju neumoljivi podsjetnik na razmjere zločina.
Arsenije Jovanović, govoreći o Srebrenici bez pokušaja uljepšavanja, zapravo insistira na onome što bi u svakom društvu trebalo biti osnovno: da istina nije neprijatelj naroda, nego preduslov njegovog ozdravljenja. Kada se Srebrenica predstavlja kao mjesto istine, a ne propagande, tada se odbacuje model u kojem je važno samo “šta će reći naši”, a ne šta se zaista dogodilo.
Takvo promišljanje posebno je važno za mlađe generacije koje nisu lično živjele rat, ali nasljeđuju njegove posljedice kroz obrazovanje, porodice, medije i javni diskurs.
Upravo zbog toga se govor o Srebrenici ne može svesti na formalne godišnjice ili političke ceremonije. Potrebna je stalna spremnost da se o žrtvama govori ljudski, precizno i s poštovanjem, bez skrivenih namjera. Svaki pokušaj da se ubijeni predstave kao statistika, a odgovorni kao heroji, predstavlja novu nepravdu. Arsenijeve izjave podsjećaju da je moralna obaveza svakog društva da prizna patnju drugog, bez obzira na nacionalnu ili vjersku pripadnost.
Zarobljenici nisu pali u borbi, nego su pogubljeni
Jedna od ključnih poruka koja proizlazi iz ovakvog govora jeste precizno imenovanje zločina. Nije riječ o “tragičnim okolnostima rata” niti o “poginulim borcima”, nego o ljudima koji su zarobljeni, a potom pogubljeni. Ta razlika je presudna. U ratnoj terminologiji često se namjerno koristi jezik koji zamagljuje činjenice, kako bi se izbjegla direktna odgovornost.
Zato je važno insistirati na terminima koji opisuju ono što se dogodilo: likvidacije, sistematska ubistva, egzekucije i plansko uništavanje.
Kada se kaže da zarobljenici nisu pali u borbi, nego su pogubljeni, tada se razbija jedan od najčešćih mehanizama poricanja. Takvo insistiranje na istini nije napad na narod, nego zaštita dostojanstva svih ljudi koji žele živjeti u društvu utemeljenom na odgovornosti. Bez toga, svaka buduća generacija ostaje zarobljena u istim sukobima simbola, zastava i mitova, dok se konkretne žrtve potiskuju iz sjećanja.
Ova vrsta javnog govora je važna i zato što pokazuje da nije svaka kritika vlastite zajednice izraz izdaje. Naprotiv, ponekad je upravo spremnost da se kaže neprijatna istina najveći znak moralne zrelosti. Kada neko iz vjerske sredine, koja često ima snažan autoritet među ljudima, jasno osudi zločin i odbije da ga sakrije iza kolektivne pripadnosti, takav glas može biti snažan primjer hrabrosti i savjesti.
Zašto je ovaj glas iz SPC-a važan u širem društvenom kontekstu
Značaj Arsenijevih izjava ne leži samo u samom sadržaju, nego i u činjenici da dolaze iz kruga koji se često doživljava kao oprezan, zatvoren ili politički rezervisan kada su ratni zločini u pitanju. Zato ovakav nastup ima potencijal da otvori prostor za drugačiji razgovor unutar crkvenih i društvenih struktura. On pokazuje da postoji mogućnost govora koji nije zasnovan na nacionalnoj defanzivi, nego na etičkoj odgovornosti, empatiji i priznanju tuđe patnje.
U širem kontekstu, ovakve poruke pomažu i onima koji se godinama bore protiv kulture poricanja. Preživjeli, porodice žrtava, istraživači, novinari i aktivisti često ostaju usamljeni u pokušajima da se činjenice zaštite od manipulacija. Kada se u tom prostoru pojavi glas iz institucije koja ima društveni autoritet, to može osnažiti argument da suočavanje s prošlošću nije politički hir, nego civilizacijska obaveza.
Istovremeno, to šalje poruku da vjera ne mora biti saveznik zaborava, nego može biti prostor kajanja, solidarnosti i moralnog preispitivanja.
Važno je i to što se ovakve izjave ne smiju posmatrati izolovano, kao trenutni medijski događaj bez posljedica. Njihova prava vrijednost mjeri se po tome mogu li doprinijeti promjeni javnog jezika, obrazovanja i odnosa prema žrtvama. Ako se o Srebrenici i drugim zločinima bude govorilo preciznije, poštenije i s manje političkog licemjerja, onda će i ovakvi glasovi imati svoju trajnu društvenu ulogu.
Ako, međutim, ostanu samo kratkotrajan medijski odjek, bez šireg uticaja, tada će prostor i dalje ostati prepušten onima koji zločin pretvaraju u propagandu.
Na kraju, poruka koju Arsenije Jovanović šalje može se sažeti u jednostavnu, ali tešku istinu: narod ne jača tako što negira svoje najmračnije stranice, nego tako što ih imenuje i iz njih uči. U regionu gdje su mnoge rane još otvorene, takav glas ima posebnu vrijednost. On podsjeća da bez istine nema pomirenja, bez pravde nema mira, a bez priznanja zločina nema ni moralnog oporavka društva.
Upravo zato ovakvi istupi zaslužuju pažnju, jer pokazuju da i iznutra, iz samih institucija koje su često šutjele, može doći otpor prema laži i hrabrost da se izgovori ono što je dugo bilo potiskivano.
Napomena: U pripremi originalnog sadržaja i pojedinih ilustracija korišteni su AI alati. Tekst je urednički pregledan i provjeren prije objave.
