Pisanje knjige “Srebrenica, zaboraviti ne smijem, halaliti neću”, bilo je veoma teško. Pored toga što su se vratila i najmanja sjećanja na proživljene strahote emotivno sam bio jako iscrpljen”, kaže za Deutsche Welle Hasan Hasanović iz Srebrenice koji je preživio genocid u srpnju 1995. godine. Knjigu je pisao pune dvije godine i tokom pisanja se, kako kaže, sjetio i najmanjih detalja pogibije brata Hajre, koji je ubijen 12.7.1995. godine u devetnaestoj godini života.
„Također sam se sjetio svakog prijeđenog koraka noseći teško ranjenog dvadesetogodišnjeg brata Hasiba koji je nakon ranjavanja živio devet sati”, kaže Hasan Hasanović. On je tada donio čvrstu odluku: „brata neće ostaviti na okupiranoj teritoriji”. „S posljednim atomima snage tijelo mrtvog brata iznosim na slobodnu teritoriju u selo Nezuk”, kaže Hasan. Taj put je trajao punih 20 kilometara.
Nakon što je preživio genocid u Srebrenici Hasan odlučuje napisati knjigu. On kaže da je odluka došla s razlogom. „Prvi razlog je negiranje genocida od strane samih počinilaca, drugi razlog je što smatram da ću doprinijeti u borbi da budući naraštaji saznaju istinu o ubijanju naših najdražih i treći razlog je plasiranje neistina od strane počinilaca genocida čiji su sunarodnjaci, direktni izvršioci genocida, osuđeni za genocid pred sudom za ratne zločine u Haagu.”
Suočavanje s prošlošću
Knjiga, koja u njemačkom izdanju nosi naslov: “Srebrenica. Nema zaborava. Nema oprosta.”, kako kaže sam autor „može biti dio doprinosa suočavanja sa prošloću i može doprinijeti kulturi sjećanja tako što će čitatelji barem saznati jednu kap istine u moru zla koje su počinili četnici.”
Hasan kaže da mu nije nimalo lako živjeti među negatorima genocida. Posebno jer u knjizi opisuje svog profesora koji mu je predavao u srednjoj školi, „a isti me na početku rata zarobio i pod komandom istog spaljeno je moje selo, a ja njega ponekad sretnem upravo u blizini Memorijalnog centra Potočari”, kaže Hasanović.
image
Hasan pored mrtvog brata Hasiba Privatni album
„Mnogi, na žalost svih nas, jesu zaboravili Srebrenicu i to me jako boli jer ako zaboravimo, bojim se da će se isto zlo ponovo desiti“, kaže Hasanović i dodaje da je jedini način da se „borimo protiv zaborava jeste glasno govoriti istinu i pisati knjige, jer ne postoji institucionalna povijest u kojoj je opisan genocid kako bi djeca u školi o istom učila i obrazovala se o najstrašnijem zločinu na tlu Europe od kraja Drugog svjetskog rata”.
Knjiga i na njemačkom
Knjiga Hasana Hasanovića se od sada može pročitati i na njemačkom jeziku. Za prevođenje se pobrinuo Sejfudin Dizdarević iz Düsseldorfa koji, kako kaže, ima više razloga zašto se odlučio baš za ovu knjigu. „Srebrenica je lekcija s kojom mora biti upoznata druga i treća generacija Bošnjaka u Njemačkoj koja slabije poznaje bosanski jezik“, kaže Dizadrević i dodaje da u Njemačkoj nema dovoljno primarnih izvora svjedočanstava o genocidu na njemačkom jeziku.
„Iako nisam vezan za taj dio Bosne, prilično dobro sam upoznat s pojedinačnim sudbinama ljudi koji su preživjeli ili ubijeni u genocidu. Ipak, drugačija je emotivna dimenzija i povezanost kada u detalje čitate golgotu kroz koju su ti ljudi prolazili“, kaže Dizdarević.
image
Naslovnica knjige ‘Srebrenica, zaboraviti ne smijem, halaliti neću’
„Ne samo u srpnju 1995., nego i cijele tri godine prije genocida o čemu knjiga govori. Zbog toga se mora izgraditi jedna vrsta emocionalnog pancira i ne dopustiti da vas emocije nadvladaju. Nešto što npr. lektorici knjige nije pošlo za rukom te je morala prilikom korigiranja prijevoda praviti duže pauze jer je imala trenutke traume. Ona nije Bosanka i nije znala kroz što sve su ti ljudi prolazili, tako da ju je knjiga pogodila i neki način i traumatizirala”, kaže Dizdarević.
Dizdarević navodi i dva faktora koja doprinose da Srebrenica nije u željenoj mjeri zastupljena u javnom njemačkom mnjenju koliko bi trebala. „To je vremenska udaljenost od četvrt stoljeća, te ratovi u svijetu koji su potisli Srebrenicu u drugi plan.”
„Usprkos svemu tome postoji kritička masa njemačkog društva kojoj je Srebrenica važna jer se radi o najvećem zločinu nakon Drugog svjetskog rata u Europi. A oni su ujedno i jedna od ciljnih grupa jer je ovo prva knjiga prevedena na njemački jezik pisana iz subjektivne perspektive preživljelog”, kaže Dizdarević za Deutsche Welle.
Jutarnji.hr
