Odrasla sam u porodici gdje se vjera nije praktikovala. Za Ramazan ne piju, ne psuju, ali za Bajram alkohol je tu. U porodici gdje je probleme rješavala seoska vračara zapisima. “Neće krava da da mlijeko – hajmo malo neka joj se prouči štogod.” Kao dijete sam išla u mekteb, na teravije, ali uvjek sam se smijala na teravijama, iako nikad nisam znala zašto. Kad god bih zastala sa nekim muškog spola ja bih se zaljubila, iako sam tada imala svega 9 godina. Počela sam izbjegavati muško društvo. Kada god bih otišla na mezarje da učim jasine, ja bih se uvijek samo smijala. Kada god bih ušla u džamiju neki glas haman na vrh mog jezika drži psovku. Sa 12 godina počinjem da ludim, a roditelji to prepisuju teškoj saobraćajnoj nesreći pa me vode psihijatru.
Kada sam krenula u srednju školu upoznala sam mladića i opet se zaljubila. U početku sam ga izbjegavala, ali kasnije je to zaista prešlo u “ljubav”. 4 godine poštovanja, ljubavi, pažnje je jednog dana samo palo u vodu kada smo samo tako iz čista mira postali stranci jedno drugome. A činili smo svašta što nismo trebali kada bismo se osamili. Bježim od kuće tu noć, posvađana sa majkom, unišena bolom, i kao da ga šejtan posla meni na put, a zna da sam zaljubljive prirode, pojavi se i kaže “da se upoznamo”. I tako 3 noći, 3 kafe, iz revolta, bola, osvete, gluposti, udam se za tu osobu koja me tukla, opijala, i na kraju silovala. Bježim nazad svojoj kući, i ne znam ni ja kako ne shvatam sve te opomene od Allaha. Sve sam mislila “ovo je samo lud narod oko mene.”
Rodila sam to dijete sa 19 godina. Non stop je plakala. Mrzila sam je, mrzila sam dan kad se rodila, mrzila sam svaki plač koji je izustila. Govorila sam u sebi da treba da umre, ne treba mi. Doktori pomoći ne mogu. Seoske babe me poslale hodži. A ja pravo na vrata sihirbazu. Donijela kući breme zapisa, “malo u čaj, malo u vodu, malo zapali.” Posle toga bilo još gore. Nađem onu svoju prvu ljubav, pa opet blud, plaža, more, ucjene, intrige. Malo po malo, dosadilo mi, ostavim ga opet.
Hvala Allahu, Fata se javila na poziv moga oca i istog momenta nazvala efendiju Nisada Drndića. Vode oni mene njemu, a ja u majici kratkih rukava i uskim hlačama. Daje on meni hidžab i suknju, ja gledam: “A zašto, šta će mi ovo?” Obukla, sjela, on učio, a ja gotovo svisnula. Razmišljam: “Dosadan si čovječe, hoćeš li završiti više?” Stade efendija, kao da me čuo, kaže: “Iznesite dijete napolje, nije djetetu ništa.” Odnese nju otac, a meni laknulo, samo da je ne gledam. Reče meni da ustanem, ja ustah, poče on da uči opet, a ja u nesvjest i u smijeh. Isti onaj smijeh sa teravija, isti onaj smijeh sa mezarja. Kaže: “Napravljeno ti je nešto.” Ja pitam ko, kako, šta. Kaže: “Ako ti znaš, znam i ja.”
Odlazim i toga dana javno krenem pričati da su sve hodže lopovi i prevaranti. Počinjem da ismijajem islam, Kurban Bajram, zašto se ubijaju životinje (jer ih zaista volim) itd. Mjeseci prolaze, problemi se nizaju, a ja to sve odlično podnosim, kao da ništa ne dešava. Dijete ostavila majci, a ja ću hodati i provoditi se. Allah opominje, a ja gluha, ne čujem. Pred kraj 2016. godine upoznam ponovo momka i opet ista priča, zaljubim se iste sekunde. Mjesec dana je bilo fino, ali kasnije smo prekinuli, a ja patila. Izlasci, alkohol, zamalo droga, do jutra kafane da izliječe tugu. Hvala Allahu što me spasio jer Allah me opiminjao da on nije za mene. Opijao se, dolazio pijan, lupao mi kuću, a ja slijepa, samo njega vidim. I onda preokret. Sve stade. Kao da vrijeme stalo. On je prestao piti, ostavio društvo, stupili smo u brak. Što bi se reklo, med i mlijeko.
Majka mu je bila bolesna i nijedan doktor nije mogao pomoći, a meni posle 3 godine i sve one mržnje na um pade Nisad. Rekoh, vodite je Nisadu. I tako četiri rukje, a ja vodajući nju da joj pomognem dobijem nesnosne reakcije. Sada sve dolazi na svoje, moje ponašanje, moja djela, moj idiotizam od čega je potekao. 19 godina star sihr. Suprug se svaku noć godinu dana borio sa džinom, prvo sebi glavu da spasi pa onda meni. Kaže Nisad: “Namaz Irma”, ja kažem NE. Doktori ustanovili da ne mogu imati djecu. Ostanem trudna. A čak ni spolni odnos tog dana što je beta nalaz pokazao da je trudnoća nastala imala nisam. Allah mi podario drugo dijete, a ja ni prvo ne volim. Rodila se ta djevojčica, a suprug počeo opet po starom. Bježao od kuće, lupao, pio. Dok ga jednu noć nisam pokušala ubiti.
Kada je zaspao mene kao da je neko rukom gurnuo – moraš klanjati! Ja ustajem, ni abdest ne znam uzeti, idem u kupatilo, kupam se, klanjam, ne znam ni ja kako klanjam. Te noći sam dobila mir u duši. Te noći se sve promijenilo. Te noći džin je objelodanio sve što je radio. On se zaljubljivao, on se smijao, on je pio, u blud me uvlačio, on je mnogo puta pričao umjesto mene, svađao se. On djecu ne voli jer nisu njegova. Hvala Allahu, Gospodaru svih svjetova, što me spasio, što me uputio. Allah upućuje onog koga On hoće. Možda zato što nisam bila loša osoba u duši, davala sam sve, čak i zadnje što sam imala od materijalnog.
Moja poruka djevojkama sa golim pupkom, nogama, grudima, i majkama što svoju djecu tako odgajaju, i što po fb-u traže da im strave saljevaju: zaustavite se na vrijeme! Neka vam moj život bude škola. 12 godina živjeti u zabludi i svemu ovom nije malo, a ni lahko.
SESTRA I. B. n-um
