Dok prolazim gradom, ne mogu da ne primjetim blještajuća svjetla, koja nesebično obasjavaju ulicu.
Sve sija.
Blješti.
Praznična idila okupirala je grad.
Moj.
Naš. Bošnjački.
Na izlozima kuglice, zvijezde, crvene, zlatne i srebrene, irvasi kao čuvari pored visokih jelki, na ulazu u gotovo svaku radnju. Svijetleće lampice u raznim bojama, titrajući, zaodjenule su vrata pekara, butika, knjižara, salona, slastičarni.. Titraju i na velikom platanu na raskrsnici.
Sve sluti na neku proslavu.
Ispod nogu škripi decembarski snijeg, dok nastavljam svoj put ka džamiji.
Duž cijele ulice, svjetiljke su prekrivale grad. Ovaj put malo drugačije.
Okačene o uličnu rasvjetu, u obliku pahulja, obasjavale su cijeli kvart.
Praznik.
Dodjoh pred džamiju.
Iako je njeno dvorište prekrio snježni prekrivač, zračila je toplinom.
Mirna i tiha. Slavila je svog Gospodara.
Dvije klupe ispod jorgovana odmarale su u ovo doba godine. Netaknut bijeli prekrivač na njima, tiho, a ponosno je odavao čistoću koja se samo ovdje pronaći može.
Čista, za sve s vana i za sve unutra.
Sačekat ću akšam ispred. Uživati u Allahovim blagodatima decembra.
Pružam pogled ka drugoj strani grada.
Vidim crkvu.
Ispred nje visoka jelka, dosegla gotovo do zvona. Okićena raznobojnim lampicama, zvijezdama i kuglama.. Blješti.
Nije puno drugačija od onih desetak koje vidjeh na ulazima radnji.
Razlika je jedino u broju kuglica, negdje manje, negdje više.
Ali, gotovo, iste su.
Jednake.
“Eh”, ote mi se uzdah iz dubine duše.
Pitam se, šapućem, a riječi kao da su olovne, teške i bolne:
“Muslimani čiji se ovo praznik slavi?!”
Razmišljanje mi prekide glas muezzina, a kroz misli mi prođe oporuka Poslanika, sallallahu alejhi we sellem:
„Doći će vrijeme kada ćete, pedalj po pedalj, aršin po aršin, slijediti postupke onih koji su bili prije vas. Ako bi se oni zavukli u gušterovu rupu, i vi bi krenuli za njima. ‘Allahov Poslaniče’, upitali smo, ‘odnosi li se to na Jevreje i kršćane?’ ‘A na koga bi drugo, nego na njih’, odgovorio je.”
(Muttefekun alejh)
Namaz je.
Muslimanski je ovo grad, muslimanska zemlja, krvlju natopljena, šehidi je nama ostaviše.
A, pametnom je i išaret dovoljan.
Napisala: A. Hadžić – Jahić
n-um
