Piše: dr. Muhamed el-Gazali / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić za saff.ba
Kada je drugi pravedni halifa muslimana, Omer ibn Hattab, radijallahu anhu, izboden u toku sabah-namaza, znao je on i ljudi oko njega da je to neizbježna smrt. Ubodne rane su bile duboke i crijeva su mu bila razderana, tako da ako bi popio vodu, ona bi izlazila na stomak.
Vođa pravovjernih, Omer ibn Hattab, radijallahu anhu, prije nego što se oprostio od dunjalučkog života, smatrao je da halifi poslije njega treba oporučiti važne stvari. On nije znao koga će muslimani izabrati za halifu nakon njega, ali je znao šta je obaveza činiti čovjeku koji će predvoditi islamski ummet.
Spomenuo je osobe koje su imale posebno mjesto kod njega i predložio je da jednog od njih izaberu za halifu, a zatim je oporučio budućem halifi: ”Ja također oporučujem budućem halifi da se lijepo odnosi prema onima koji su pod Allahovom zaštitom i zaštitom Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a to su štićenici islamske države (ehlu zimme) ili oni koji se u naše vrijeme nazivaju vjerskim manjinama, da ispunjava ugovore prema njima, da ih štiti i da ih ne opterećuje preko njihovih mogućnosti.”
Dugo sam se zadržao razmišljajući o ovoj oporuci. Halifa časnog Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, dok je na samrti, ostavlja oporuku u korist onih koji mu se suprotstavljaju u vjerovanju, i on ih prvo opisuje kao one koji su pod Allahovom zaštitom i zaštitom Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, tj. pod ugovorom o zaštiti njihovih temeljnih prava koja im je zagarantirao Allah, dželle šanuhu, preko Svog poslanika, Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, zaboravljajući na spor i razlike po pitanju vjerovanja.
Zatim zahtijeva od sljedećeg muslimanskog vladara ili halife, tri konkretne stvari:
– Ispunjavanje obećanja i ugovora prema štićenicima islamske države.
– Postavljanje pregrade ili brane koja sprječava svaki vid nasilja nad njima.
– Da ih ne opterećuje (bilo kakvim nametima) preko njihovih mogućnosti.
Da li u historiji postoji časniji tretman i odnos prema manjinama od ovoga?
I kako je odgovoreno na ovaj plemeniti postupak muslimana?
Upalio sam alžirsku TV, a ispred mene su se nizale slike iz masovne grobnice sa leševima više od sto mučki ubijenih i masakriranih muslimana od strane francuskog okupatora.
Spiker je objašnjavao: ”Ovaj leš je unakažen mučenjem, a ovom je odsječena ruka pred smrt. Ovaj veliki leš nagnut nad malim pripada majci koja je zagrlila svog malenog sina. Svi su goli, bez odjeće i ćefina, a oruđa za mučenje su razbacana oko njih.”
I kada sam okrenuo lice od te mučne scene, nisam dugo čekao, a iz Libana su objavljene vijesti o tome kako izolacionisti – kako su ih zvali – sarađuju sa kršćanskim jurišnicima u uništavanju muslimanskih izbjeglica i njihovom protjerivanju iz zemlje.
Neprijatelji islama dovikuju i urliču izbliza i iz daljine: ”Teško pobjeđenima!” Činilo mi se kao da čujem zavijanje i zov divljih zvijeri koje traže našu krv.
Rekao sam svom prijatelju: ”Izgleda da smo mi muslimani jedini ”oboljeli” od ”bolesti” koja se zove oprost i tolerancija, i da samo mi smatramo da vjerske razlike nemaju veze sa zlobom i mržnjom. Smatraš li da će muslimane ovakvi i slični događaji probuditi? Zar ne treba da se čuvamo zmija otrovnica i njihovih potomaka?!”
