Na jednom predavanju sam čuo jednog daiju da reče da je muzika poput neke vrste sihra, i u tom trenutku to nisam mogao shvatiti, tj. nisam mogao razumjeti šta je time mislio. Govora ovog daije sam se sjetio par godina poslije kada sam sa mojom kćerkom, koja je tada imala 2-3 godine, izašao u veliki gradski park, a u jednom njegovom dijelu je bio kao neki koncert, i moja curica se okrenula prema tom koncertu, nismo mogli da vidimo nikog na njemu od drveća, ali poslije par trenutaka dijete podiže ruke u vis i poče njihati svojim tijelom.
Subhanallah, pomislih, zaista muzika djeluje na insana poput nekog sihra. Mi u kući ne slušamo muziku i dijete nije imalo prilike da sluša muziku ili da gleda kad ljudi skaču prilikom nekog koncerta, ali je nešto nagnalo da podigne ruke i počne njihati tijelo u taktu muzike. Da li ste imali prilike gledati kada se uči rukja nekom oboljelog od sihra, kako se kod tog insana tijelo njiše, ili kako se pojedini djelovi tijela (glava, ruke, noge…) počnu tresti? E sad se sjetite, ako ste ikad slušali muziku, pogotovo muziku sa nekim jačim ritmom, kako je skoro pa nemoguće da ti tijelo ostaje mirno, već se insan počne njihati svojim tijelom ili nekim dijelom tijela u taktu muzike. Ovdje ne uspoređujemo učenje Kur’ana i muziku, već želimo samo da obratite pažnju kakav uticaj muzika ostavlja na čovjeka.
Sigurno ste primijetili da su muzičari i pjevači posebno omiljeni među ženskom populacijom, i da mnoge djevojke doslovno lude za njima (ovdje mislimo na ljude koji su daleko od vjere). Zašto je to tako? Zato što kad muzika počne, posebno ona koja je komponovana na takav način da je primamljiva ljudskom mozgu i duši, i ako pjevač ima lijep glas, to kod čovjeka budi takve osjećaje, koje je jako teško inače probuditi. To je kao neka čarolija koja obuzme ljudski um i ljudska duša zatitra, pogotovo još kad se u tekstu govori o ljubavi, čeznji i sl.
Čitao sam prije par godina u jednim novinama da je jedna djevojka bila na koncertu jednog poznatog američkog pjevača, i kako je ona bila skroz blizu bine na kojoj je on pjevao i skakao, i u jednom trenutku je s njega palo par kapi znoja i palo na nju – kaže da joj je to bio jedan od najdražih dana u životu. La ilahe illallah.
Ne mora se ovdje raditi o nekim svjetskim poznatim grupama i pjevačima, dovoljno je da u bilo kom gradu i selu neko uzme gitaru, počne lijepo svirati i pjevati i odjednom postaje kao magnet za djevojačka srca. Pitanje zašto je ovo ovako – zato što muzika kao magija djeluje na ljude. Naravno, ovim ne želimo reći da muzika pogubno ne djeluje i na muškarce.
Nekad kad na TV-u naletite na neki koncert, smanjite skroz ton i onda gledajte te ljude na sceni koji sviraju i pjevaju i gledajte koliko skaču i šta rade sa svojim tijelima – čovjek pomisli da im ni jedan majmun nije ravan. Ali ako pojačate malo ton, onda uz muziku to skakanje nije baš toliko čudno. Muzika čini da čovjek u tim trenucima gubi svoje dostojanstvo i da se prirodnim čini da se čovjek počne klatiti, uvijati tijelom ili skakati.
Neke osobe kada prekinu sa svojom djevojkom ili djevojka sa mladićem ne mogu da zaborave tu osobu, znaju namjerno sebe mučiti preko muzike na taj način da svjesno puštaju neke pjesme koje ih podsjećaju na bivšu ljubav. U tim trenucima ta bol i emocije za bivšom ljubavlju se višestruko pojačava, pa neki kroz alkohol pokušavaju da ”priguše” tu bol, a neki znaju ići i do te mjere da se samoozljeđuju. Usporedite plakanje i suze koje izazove neka pjesma i plakanje i suze koje izazove kod insana kada sluša neko učenje Kur’ana. Muzika često izazove tugu i bol, a učenje Kur’ana izazove tako lijep osjećaj koji ljudskoj duši daje smiraj i zadovoljstvo i te suze koje krenu pri slušanju Kur’ana u insanu proizvedu osjećaje sreće koji se ne mogu osjetiti ničim drugim na dunjaluku. To je kao mehlem za dušu.
I na kraju, muzika se danas toliko rasprostranila da se čuje skoro svuda, čak insan ne može otići ni u WC u nekom trgovačkom centru, a da se ne čuje neka vrsta muzike. I onda se kod ljudi javlja ovisnost, pa čovjek šta god da radi želi u pozadini da mu svira nešto. Jedne prilike sam putovao sa jednim čovjekom iz Austrije do BiH, i pokvario mu se CD uređaj u autu – neprimjereno je da pišem koliko je bio ljut i koliko je psovao zbog toga, jer nije mogao zamisliti da pređemo toliki put, a da nešto ne svira i ne pjeva. Znam slučaj jednog mladića koji nije mogao da zaspi ako ne bi stavio omiljenu muziku da mu svira u sobi.
Muzički instrumenti i pjevanje uz njih su zabranjeni u islamu. Muzika kod ljudi rasplamsava strasti, budi jake osjećaje i emocije, srce zaokuplja besposlicom i nemarom, gubljenjem vremena i lažnim iluzijama. Budi u čovjeku neke porive da se počne tresti i skakati poput neke životinje i time gubi stid i dostojanstvo svoje. Uz muziku često idu i drugi harami (alkohol, fešte, duhan, atmosfera koja poziva na blud i sl.).
Čovjek godinama pjeva o ljubavi prema nekoj ženi, a naposljetku se ispostavi da je taj pjevač homoseksualac i sve te pjesme su bile samo laž i izmišljotina, ali je prodovao ljudima ono što oni žele. Većina pjesama nema skoro nikakvog smisla, već je neki autor sjedio, spajao riječi, ova riječ se rimuje sa ovom, a neki poznati pjevači su čak izjavili da su neke pjesme pisali u transu ili da su dobijali pomoć u tome od šejtanskog svijeta. A kada te pjesme izađu, kod miliona i miliona ljudi to postaje kao neka svetinja i ljudi to decenijama slušaju, a te pjesme nemaju veze sa većinom ljudi i njihovim stvarnim životima. n-um
