U Doboju je nedavno održan politički skup na poziv Milorada Dodika, predsjednika Republike Srpske, s ciljem pokretanja unutrašnjeg dijaloga među domaćim političkim akterima u Bosni i Hercegovini. Ovaj sastanak iniciran je kao odgovor na nedavne poruke Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, koje su naglasile potrebu da se ustavno-pravne nesuglasice rješavaju unutar domaćih institucija, bez vanjskog uplitanja. Ipak, iako je Dodik isticao važnost dijaloga i domaćih rješenja, sastanak nije ispunio očekivanja – mnogi pozvani politički predstavnici odlučili su bojkotovati skup.
Izostanak predstavnika HDZ-a BiH, kao i stranaka Trojke (SDP, NiP, Naša stranka), dodatno je oslabio težinu sastanka. Oni su svoj nedolazak opravdali stavom da ne žele sarađivati sa SNSD-om, pozivajući se na, kako su naveli, anti-evropski pravac Dodikove stranke. S druge strane, i opozicija iz same Republike Srpske odlučila je ostati po strani, što jasno pokazuje duboku političku podijeljenost, čak i unutar entiteta.
Tokom obraćanja javnosti nakon sastanka, Dodik je ponovio da Republika Srpska nije odgovorna za trenutnu političku krizu. Prema njegovim riječima, kriza je rezultat napada na institucionalni kapacitet RS-a, te je njihov odgovor bio reaktivan, a ne provokativan. On je istakao da je motiv za sazivanje sastanka bio otvoriti dijalog unutar zemlje, a ne dozvoliti nametanja spolja.
Jedan od ključnih segmenata njegovog obraćanja bio je osvrt na ulogu međunarodne zajednice. Dodik je tvrdio da postoji institucionalni pritisak izvana, koji se krije iza navodne podrške demokratiji. Posebno je kritičan bio prema visokom predstavniku Christianu Schmidtu, čiji legitimitet vlasti RS ne priznaju. Njegovo djelovanje, kako Dodik tvrdi, ponovno je aktualiziralo pitanje suvereniteta RS-a. Naglasio je i da sve Schmidtove odluke RS planira odbaciti i poništiti, jasno naglašavajući stav entitetskih vlasti o neprihvatanju nametnutih rješenja.
U dijelu izlaganja posvećenom međunarodnim odnosima, Dodik je govorio o pokušajima, kako ih on vidi, političkih predstavnika iz Federacije da se putem stvaranja privida sigurnosne nestabilnosti opravda prisustvo međunarodnih vojnih snaga, prije svega EUFOR-a. Prema njegovim riječima:
-
Sigurnosna situacija u RS-u je stabilna.
-
Prisustvo EUFOR-a nije nužno.
-
“Mi ne tražimo sukobe, mi tražimo svoja prava iz Ustava,” istakao je Dodik.
Dotakao se i geopolitičkog pozicioniranja RS-a, navodeći da su Bidenova administracija i britanske vlasti protiv Republike Srpske, dok je tokom boravka u Moskvi, kako tvrdi, stekao utisak da RS ima sve više prijatelja u Rusiji. Također je napravio paralelu između Trumpove i Bidenove Amerike, ističući da je za vrijeme bivšeg američkog predsjednika postojalo više razumijevanja za stavove Republike Srpske.
U nastavku izlaganja, Dodik nije štedio kritike ni prema političkim akterima koji su odbili učestvovati u sastanku. Jasno je poručio da nije ni očekivao njihovo prisustvo, te njihov izostanak pripisao kratkovidosti i nesposobnosti da sagledaju širu sliku. Poručio je da, bez obzira na slab odziv, SNSD neće mijenjati svoj politički pravac, te da se od borbe za ustavna prava RS-a neće odustati.
Kroz čitavo izlaganje provlačila se poruka o:
-
Nepovjerenju prema međunarodnim institucijama,
-
Negiranju legitimiteta visokog predstavnika,
-
Zalaganjima za očuvanje entitetskih nadležnosti,
-
Nužnosti domaćeg dijaloga bez vanjskog uplitanja.
Iako je inicijativa u osnovi predstavljena kao pokušaj da se obnovi unutrašnji politički dijalog, jasno je da je ona u praksi doživjela neuspjeh, prije svega zbog bojkota ključnih političkih aktera iz obje entitetske jedinice. Odsustvo predstavnika iz Federacije, ali i opozicije iz Republike Srpske, ukazuje na duboke sumnje u motive organizatora, ali i na generalni nedostatak povjerenja među liderima političkih stranaka.
U zaključku, Dodikov poziv na dijalog više je bio refleks političkog pozicioniranja nego stvarni pokušaj iznalaženja zajedničkog rješenja. Njegove poruke ukazuju na nastavak konfrontacijske politike, kako prema međunarodnoj zajednici, tako i prema unutrašnjim političkim protivnicima. Istovremeno, insistiranje na „ustavnim pravima“ RS-a uz negiranje legitimiteta Schmidta i otvoreno simpatiziranje sa Rusijom, jasno oslikavaju trenutnu geopolitičku orijentaciju SNSD-a.
Ako se trenutni trendovi nastave, Bosna i Hercegovina bi mogla ući u novu fazu političkog zastoja, u kojoj dijalog ostaje deklarativna fraza, dok se pravi pregovori sve više zamjenjuju jednostranim potezima i optužbama. Bez obzira na retoriku o „unutrašnjem dogovoru“, bez stvarne volje za kompromisom i međuentitetskim povjerenjem, svi napori ostaju – samo politički ritual bez sadržaja.
