U posljednjim javnim istupima predsjednik entiteta Republika Srpska, Milorad Dodik, ponovo je skrenuo pažnju na zdravstveno stanje Ratka Mladića, bivšeg komandanta Vojske RS, koji je pravosnažno osuđen za ratne zločine počinjene tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu. Dodik je putem društvenih mreža izrazio zabrinutost zbog navodno lošeg odnosa prema Mladiću u pritvorskim uslovima, tvrdeći da mu je time direktno ugrožen život.
U svom obraćanju, Dodik je apelovao na međunarodne institucije da pokažu više humanosti i etičkog odnosa prema Mladiću, ističući kako je, po njegovom mišljenju, tretman koji ovaj zatvorenik trenutno prima neprihvatljiv i protiv humanitarnih standarda. Naglasio je važnost da se, bez obzira na presude i historijske okolnosti, svakom čovjeku omogući osnovno pravo na adekvatnu zdravstvenu njegu.
Posebno se osvrnuo na potrebu da Mladića liječe doktori kojima on vjeruje, iz zemalja koje on smatra prijateljskim – konkretno iz Srbije, Republike Srpske ili eventualno druge zemlje po izboru, što implicira i Rusiju, na koju se u sličnim situacijama ranije pozivalo.
Dodikova izjava uključivala je i opasku o medicinskoj etici, u kojoj je rekao da je za svako uspješno liječenje ključna veza između pacijenta i ljekara, odnosno povjerenje koje pacijent ima u onoga ko ga liječi. Njegova poruka implicitno kritikuje sadašnje zdravstvene strukture koje se brinu o Mladiću, sugerirajući da one ne zadovoljavaju taj kriterij.
Ova tema nije nova u javnom diskursu – već godinama predstavnici vlasti iz Republike Srpske, ali i iz Srbije, redovno ističu da se zdravlje Ratka Mladića pogoršava i traže da mu se omogući liječenje u Srbiji ili drugoj savezničkoj državi. Međutim, takvi zahtjevi često nailaze na oštru reakciju šire javnosti i stručnjaka, posebno s obzirom na težinu zločina za koje je Mladić osuđen. Kritičari podsjećaju da se ti apeli pojavljuju učestalo i bez konkretnih medicinskih dokaza, pa se postavlja pitanje vjerodostojnosti takvih tvrdnji.
S obzirom da je Ratko Mladić već duže vrijeme u pritvoru, a prema navodima iz RS i Srbije mu je zdravstveno stanje dugotrajno loše, mnogi se pitaju – kako to da je još uvijek živ ako je zaista u takvom stanju? Ovo pitanje otvara prostor za sumnju u iskrenost ponavljanih izjava zvaničnika koji koriste zdravstveno stanje osuđenika kao politički alat i emocionalni narativ unutar određenih krugova.
Osim pitanja liječenja i humanosti, važno je istaći i pravno-politički kontekst u kojem se ove izjave pojavljuju. Pozivanje na međunarodno pravo i ljudska prava često se koristi jednostrano, bez uzimanja u obzir šire slike i historijske odgovornosti. Podsjetimo, Ratko Mladić je osuđen pred Međunarodnim rezidualnim mehanizmom za krivične sudove, nasljednikom Haškog tribunala, za genocid, zločine protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja.
U ovom slučaju, Dodikova izjava se može posmatrati kao nastavak strategije relativizacije presuda međunarodnih sudova i pokušaj da se oblikuje narativ u kojem je Mladić prikazan kao žrtva nepravde, a ne kao odgovoran za stravične zločine. Takav pristup dodatno polarizira društvo i produbljuje razlike u tumačenju nedavne prošlosti, posebno među narodima bivše Jugoslavije.
Zaključno, Dodikovo obraćanje o zdravstvenom stanju Ratka Mladića nije samo pitanje medicinske brige, već odražava dublje političke i ideološke poruke. Njegov apel na humanost i medicinsku etiku dolazi u trenutku kada se i dalje vodi borba za istinu, pravdu i odgovornost za zločine iz prošlosti. Iako je briga za zdravlje zatvorenika legitiman zahtjev u svakom demokratskom društvu, ona ne smije služiti kao sredstvo za umanjivanje težine presuda ili potkopavanje autoriteta međunarodnog pravosuđa.
U konačnici, ovakva retorika ne samo da pokušava humanizirati osuđenog ratnog zločinca, već i potiskuje sjećanje na žrtve, među kojima su hiljade ubijenih civila, žene, djeca i starci koji nikada nisu dobili priliku za pravdu ni liječenje. Umjesto da se glasovi političara koriste za pomirenje, prihvatanje historijskih činjenica i izgradnju međusobnog povjerenja među narodima, oni se često stavljaju u službu revizionizma. Suočavanje s prošlošću zahtijeva hrabrost da se prizna istina, a ne njeno preoblikovanje u skladu s dnevno-političkim potrebama. Samo tako je moguće graditi pravedno i stabilno društvo za buduće generacije.
