U vrijeme velikih praznika, kada se u mnogim krajevima svijeta očekuju mir i uzajamno poštovanje, rat u Ukrajini nastavlja pratiti dinamika optužbi, napetosti i nesigurnosti. Iako je tokom uskrsnog vikenda najavljen privremeni prekid vatre, stvarnost na terenu je pokazala drugačiju sliku. Obe strane – i Kijev i Moskva – optužuju jedna drugu za višestruka kršenja tog primirja, a broj navodnih incidenata se mjeri u hiljadama. U takvom kontekstu, ruski predsjednik Vladimir Putin oglasio se po završetku prazničnog primirja sa porukom koja istovremeno izražava otvorenost prema dijalogu, ali i oštrinu kada je riječ o odgovornosti.
Putin je, govoreći o proteklim događajima, naglasio da je odluka o jednostranom primirju donesena iz poštovanja prema velikom hrišćanskom prazniku i želje da se pruži prostor za mirovne korake. Istakao je da je Rusija spremna na sve mirovne inicijative, ali i da očekuje sličan pristup sa strane ukrajinskog rukovodstva. Tom prilikom nije propustio naglasiti da su, uprkos njihovoj dobroj volji, borbe nastavljene odmah nakon isteka dogovorenog roka, implicirajući da odgovornost za nastavak nasilja ne leži na Moskvi.
S druge strane, i Ukrajina je javno optužila rusku stranu za višestruka kršenja primirja, tvrdeći da je ono prekršeno više hiljada puta, i to kroz napade na različite ciljeve, uključujući civilne zone. Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski ranije je predložio da se napravi dogovor o 30-dnevnoj obustavi svih napada na civilnu infrastrukturu, ističući spremnost Ukrajine da u tom periodu doprinese smanjenju tenzija.
U tom kontekstu, treba uzeti u obzir i stav Sjedinjenih Američkih Država, koje su jasno saopćile da bi pozdravile bilo kakvo produženje primirja. Washington smatra da bi duži prekid sukoba mogao otvoriti prostor za ozbiljniji mirovni dijalog, no istovremeno ostaje oprezan prema namjerama Moskve, s obzirom na dosadašnje iskustvo i ponovljene primjere kršenja sličnih sporazuma.
Uprkos verbalnim porukama mira, stvarnost ostaje drugačija. Putin je naglasio da je potrebno pažljivo razmotriti sve prijedloge koji dolaze sa ukrajinske strane, čime je jasno pokazao da se neće olako upustiti u pregovore bez temeljite analize političkih i vojnih posljedica. Njegov komentar može se tumačiti kao pokušaj da se stvori utisak otvorenosti, dok se istovremeno ostavlja prostor za nastavak vojne ofanzive ukoliko uslovi ne budu “prihvatljivi”.
U ovom trenutku, osnovne tačke oko kojih se vode političke i diplomatske rasprave su:
-
Trajanje i obim mogućeg produženja primirja
-
Uslovi pod kojima bi obje strane obustavile napade
-
Uloga međunarodnih aktera u posredovanju mirovnih inicijativa
-
Pitanje civilne infrastrukture, koje se nalazi u središtu ukrajinskih prijedloga
Ono što dodatno komplikuje situaciju jeste činjenica da se obje strane ponašaju reaktivno, često odgovarajući optužbama na optužbe, umjesto da se krene ka konstruktivnim koracima. Sve to dodatno obeshrabruje one koji se nadaju skorom kraju neprijateljstava i uspostavi trajnog mira u regiji.
Istovremeno, propagandni rat između dvije strane ne jenjava. I dok se javnosti plasiraju poruke o mirovnim inicijativama i otvorenosti za dijalog, realnost na terenu svakodnevno demantira takve izjave. Svaka eksplozija i svaki novi napad ostavlja dublje rane u već iscrpljenom stanovništvu, posebno u pogođenim oblastima gdje se i dalje svakodnevno bilježe žrtve i uništenje.
Na kraju, iako Putinova poruka Kijevu naizgled nosi elemente pomirljivosti, ona je istovremeno i poruka snage i odlučnosti. Nada u mirovne procese ostaje prisutna, ali je jasno da će svaki sljedeći korak zahtijevati konkretnu spremnost na ustupke, diplomatsku iskrenost i međunarodnu garanciju poštivanja dogovora. Bez toga, svi pokušaji da se borbe zaustave ostaće samo simbolični gestovi, kratkog daha i bez trajnog efekta na realnost koju trpe milioni ljudi.
U svjetlu svega navedenog, jasno je da se prava prilika za mir neće stvoriti sama od sebe, već zahtijeva dosljednu političku volju i hrabrost lidera da stave kraj destruktivnim narativima. Međunarodna zajednica, a posebno uticajne sile poput Francuske, Njemačke i SAD-a, trebale bi više nego ikada preuzeti aktivniju ulogu u posredovanju, kako bi se spriječilo dalje rasplamsavanje sukoba. Vrijeme praznika, koje bi trebalo biti simbol nade, saosjećanja i oprosta, mora postati više od privremenog predaha – ono mora biti povod za stvarni zaokret prema trajnom miru. Bez toga, svako naredno primirje će ostati samo još jedan izgubljeni pokušaj u dugom i iscrpljujućem konfliktu.
