Najmlađa ukopana osoba nakon ovogodišnje dženaze jeste Salmir Hodžić, devetogodišnji dječak koji je zajedno s majkom Sabrom, bratom Elvisom, djedom, nenom i drugim komšijama i rođacima ubijen i zapaljen u kući djeda Osmana. Sadeta Tabaković drhtavim glasom govori o sjećanju na posljednji telefonski razgovor sa svojom sestrom Sabrom
ALMA ARNAUTOVIĆ
Podijeli
U prisustvu velikog broja članova porodice, rođaka, komšija i prijatelja u Memorijalnom centru “Veljaci” u Bratuncu 12. maja klanjana je 16. kolektivna dženaza i izvršen je ukop četiri žrtve agresije na Bosnu i Hercegovinu. Njihove su duše smiraj pronašle trideset, odnosno dvadeset i devet godina poslije ubistva.
Husein ef. Kavazović, reisul-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, predvodio je dženaza-namaz ubijenim: Mehmedu (Meho) Imamoviću (1954–1992), Salihu (Osman) Mehiću (1964–1993), Salimu (Osman) Kadriću (1969–1993) i Salmiru (Beriz) Hodžiću (1983–1992).
Bekir Mehić imao je dvije i po godine kada mu je babo Salih nestao. Uoči dženaze je rekao da mu je izuzetno teško, iako su on i njegova majka svih proteklih godina čekali dan kada će dostojanstveno i u skladu s islamskim vjerskim običajima ukopati Saliha.
“Duša mi je mirnija što ću znati gdje je i gdje ću moći doći da mu proučim Fatihu. Babo je u augustu 1992. godine došao iz Švicarske, stao je u odbranu ove države i dao je život za nju, poput hiljada drugih koji su poginuli za našu slobodu. Imali su samo jedan cilj, a to je zaštititi od agresora nezavisnu Bosnu i Hercegovinu i nije im bilo važno da li će ih to koštati života. Oni koji su ga znali kažu da je bio veliki patriota. Nestao je 1993. godine na području Lolića, kada je iz Srebrenice, zaštićene zone Ujedinjenih naroda, krenuo ka Konjević-Polju i od tada do prošle godine mu se gubio svaki trag. Njegovi su posmrtni ostaci pronađeni na mezarju, u mjestu Voljavica kod Bratunca, gdje su ga ubice ukopale”, navodi Bekir.
Dok je davao izjavu novinarima pored rake u koju je nešto kasnije spušten tabut s posmrtnim ostacima njegovog babe, jedan od prisutnih starijih muškaraca zaplakao je gledajući Bekira.
“Preslikan svoj otac. Ista glava, iste oči, nos, brada…”, rekao je čovjek bolno uzdišući.
“Ja se svog babe ne sjećam, jer sam bio mali. Prema fotografijama i pričama o mom ocu, kažu da sam njegova kopija i likom, i ponašanjem, i karakterom. Apsolutno ničeg se ne mogu sjetiti što me može povezati s tim čovjekom, ali pričali su mi da je bio izuzetno dobar čovjek, koji je volio ovu državu. Babo je više puta konkurisao u bivšoj miliciji i silno je želio postati milicioner, ali mu se ta želja nije ostvarila. Danas ja radim posao koji je on priželjkivao, pripadnik sam Ministarstva unutrašnjih poslova Tuzlanskog kantona, u kojem radim kao policajac”, navodi Bekir.
Najmlađa ukopana osoba nakon ovogodišnje dženaze jeste Salmir Hodžić, devetogodišnji dječak koji je zajedno s majkom Sabrom, bratom Elvisom, djedom, nenom i drugim komšijama i rođacima ubijen i zapaljen u kući djeda Osmana. Sadeta Tabaković drhtavim glasom govori o sjećanju na posljednji telefonski razgovor sa svojom sestrom Sabrom.
“Dogovorile smo se da idemo u Sloveniju. Ujutru me samo nazvala i kazala mi je: ‘Ti ako hoćeš idi, ja neću. Ovdje je sve mirno. Ako hoćeš, dođite vi kod nas’, ali mi je muž rekao da ja s djecom moram ići u Sloveniju. I poslije dvadesetak dana su pobijeni. Salmirove su kosti pronađene zajedno s kostima njegove majke. Ja vjerujem da su i Elvisove kosti pronađene, ali da još nisu došle na red za identifikaciju. Tačno je trideset godina poslije ubijanja da su Salmirove kosti ukopane, a šta su im radili, to samo dragi Allah zna. Malog Salmira ukopavamo bez glave i čudno je da lobanja nije pronađena iako su ih zapalili kako bi prikrili svoj zločin. Sitnije kosti su mogle izgorjeti, ali glava…”, kazuje Sadeta brišući suze krajem šamije.
Salmir je, kaže Sadeta, bio mirno i povučeno dijete, za razliku od svog godinu i po starijeg brata Elvisa, koji je bio prilično živahan dječak.
“Salmir je bio kod mene sedam dana kada ga je majka odbijala od dojenja. Imao je tada oko dvije godine. Bio je miran, drago i milo dijete. Nije se čuo, a ujutru kada ustane, samo bih ga vidjela kako proviri na vratima i nasmije se kada vidi da ga gledam.”
Suvadina Mujić druga je Salmirova tetka, sestra njegovog oca koji je također ubijen padom Srebrenice 1995. godine. Ona navodi da se zločin desio u kući njenog oca Osmana, u bratunačkom naselju Suha, u kojem su uz ovaj počinjeni brojni stravični zločini nad djecom i njihovim majkama.
“Ne znamo da li su zapaljeni živi. Salmir i Elvis su ondje bili sa svojom majkom, odnosno mojom snahom, s mojim roditeljima i još dvojicom dječaka i njihove su kosti i pronađene u toj kući, kući mog babe, koji je bio nepokretan. Za ovaj zločin nikad niko nije odgovarao, niti iko hoće da kaže ko je ovako nešto mogao uraditi. Velika je ovo žalost, ali barem znamo gdje su im nišani i nadamo se da ćemo iduće godine ukopati i Elvisa i mog oca”, govori isprekidano Suvadina, gutajući bol koji joj se skupio u grlu.
Ramiz Salkić, potpredsjednik bh. entiteta RS, podsjetio je da je i u Bratuncu jasno iskazana genocidna namjera spram Bošnjaka od srpskih vojnih i paravojnih formacija, kako bosanskih, tako i prekodrinskih Srba.
“Nažalost, trideset godina poslije nemamo presuđenih nalogodavaca ni počinilaca zločina počinjenih nad ovim žrtvama koje smo danas ukopali. Od 1992. do 1995. godine ubijeno je 3.536 Bošnjaka, 210 djece i 236 žena, od kojih je veliki broj njih između 18 i 20 godina starosti. Rezultati ovih zločina vidljivi su danas u Bratuncu, u smislu broja povratnika, broja porodica i onih koji ovdje žive. Tužilaštvo BiH nije odgovorilo svom zadatku i smatramo ga saučesnikom u nekažnjavanju zločinaca, jer zločinci su oko nas slobodni i utječu i kreiraju ambijent u kojem danas živimo. Susrećemo ih u svakodnevnom životu pa i prilikom posjete mezarjima. Građevinski radovi u Kravici su negiranje Genocida, a svako ko negira Genocid, sudske presude i veliča ratne zločince poništava i prikriva mjesta na kojima je počinjen Genocid, on je u procesu nastavka Genocida. Hala u Kravici mora biti memorijalni prostor i tražit ćemo od OHR-a i generalno međunarodne zajednice da hala u kojoj je ubijeno 1.313 stanovnika sigurne zone UN-a Srebrenica postane memorijalni prostor i da porodice odluče kako će ona biti uređena. Od ovog cilja nećemo odustati”, poručio je Salkić.
Pred Haškim tribunalom i Sudom BiH za stravične zločine počinjene u Bratuncu i okolini osuđeni su: Radovan Karadžić, Momčilo Krajišnik, Biljana Plavšić i Najdan Mlađenović, Mirko Todorović, Miroslav Deronjić i Miloš Radić. Trenutno se u Sudu BiH vodi postupak protiv Milana Tršića, kojeg optužnica tereti za zatvaranje, prisilni nestanak, mučenja i ubistva Bošnjaka 1992. godine.
Reisul-ulema Kavazović je naveo da je od početka agresije na Bosnu i Hercegovinu bilo jasno da su nevini ljudi ubijani jer su bili muslimani, a nerijetko su ih ubijale komšije, dželati koji danas brišu tragove zločina. Uprkos presudama, uništavaju se, rekao je reis Kavazović, tragovi zločina kako bi se oduzelo pravo na sjećanje, poput najnovijeg primjera u bivšoj poljoprivrednoj zadruzi u Kravici.
“Kravica, Pilica, Manjača, Branjevo, Batković, Keraterm, Luka i mnoga druga stratišta neće biti obilježena jer Sud Bosne i Hercegovine i Tužilaštvo Bosne i Hercegovine, kao i tužilaštvo Haškog tribunala još nisu našli za shodno da nalože da se ta mjesta obilježe i zaštite, ali mi ne smijemo samo stajati ovdje i cjelivati svoje rane. Moramo se pokrenuti. Pozivam vas da svaka žrtva napiše pismo državnim institucijama i međunarodnoj zajednici, tražeći od njih da se sva mjesta u Bosni i Hercegovini obilježe kao mjesta sjećanja. Siguran sam da među njima ima čestitih ljudi koji će razumjeti ovo što govorimo radi svih nas, radi naše djece i njihove budućnosti. Pozivamo ministra pravde BiH, glavnog tužioca BiH i predsjednika Suda BiH da pokrenu procedure za obilježavanje utvrđenih mjesta stradanja u BiH prema sudskim presudama. To je ono što žrtve zaslužuju”, kazao je reis Kavazović.
On je naglasio da za zločine počinjene u BiH svi moraju ponijeti svoju odgovornost: pojedinac, društvo i država i ta je odgovornost politička, pravna i moralna, a ne može se pristati na birokratske odgovore državnih organa o (ne)nadležnosti.
“Za živote ljudi svi smo odgovorni. Neka nikako ne pokušavaju izbjeći svoju odgovornost”, poručio je reis Kavazović.
(Fotografija: Ahmet BAJRIĆ) — Izvor Stav
