Ko je ubio ovoliki narod, govori pokazujući rukom prema beskrajnoj koloni mezara
U Memorijalnom centru Srebrenica u Potočarima, nana Hasna sjedi u hladu, pokraj nišana. Rukama nakon molitve prelazi preko lica. Kaže mi da prvi put nakon 12. godina nije uspjela završiti Marš mira. Pozlilo mi je, govori nana i započinje u svoju priču.
– Ko je ubio ovoliki narod, govori pokazujući rukom prema beskrajnoj koloni mezara.
– Oni koji negiraju, trebaju samo doći ovdje i zapitati se. Ja sam svjedočila. Gledala svojim očima kako čine zulum. Pred mojim očima, majci su iz ruku uzeli bebu od tri mjeseca. Pitaju šta je? Misleći na spol djeteta. Majka je odogovrila muško. Jedan od vojnika, povukao je nožem preko grla i zaklao ga. Majka je ostala skamenjena. Nije ni plakala. Ni vrištala.
Nana Hasna je kako kaže vidjela brojna ubistva.
– Išla sam po vodu kada sam vidjela kako ubijaju dva mladića, zaklalli su ih, a ja sam se sakrila iza drveta. Kada su nas razdvojili od muškaraca htjela sam ići sa svojim mužem. Rekla sam, bili smo zajedno do sada, bićemo do kraja. Ali nisu dali. Kada sam ušla u autobus pod dimije sam sakrila jednog dječaka. Prije dvije godine je ispričao kako mu je neka žena spasila život kada su četnici provjeravali ima li muškaraca u autobusu. Ta žena sam ja.
Nana Hasna spasila život dječaku sakrivši ga pod dimije/ Dider Torche
Nana Hasna Fejzić svoga muža čekala je u ratnim danima, nadala se da će se pojaviti.
– Sve dok ga nisu pronašli u Kamenici, tamo smo ga i ukopalii. Žao mi je što nisam uspjela i ove godine da pređem Marš mira od Nezuka, ali možemo ih dočekati danas.
Ostaje milujući mezar, tišina opet počinje pričati.Izvor: Oslobodjenje
