Europski čelnici su se okupili na hitnom sastanku u Parizu, suočeni s novim izazovima koji proizlaze iz promjena u američkoj vanjskoj politici, posebno onih vezanih uz Ukrajinu, Rusiju i sigurnost Europske unije. Na tom sastanku, koji je sazvao francuski predsjednik Emmanuel Macron, raspravljalo se o ključnim pitanjima poput povećanja potrošnje za obranu i mogućnosti slanja mirovnih snaga u Ukrajinu u kontekstu provedbe mogućeg mirovnog sporazuma. Ove teme postale su još relevantnije nakon što je američki predsjednik Donald Trump dogovorio bilateralne pregovore s Rusijom o završetku rata u Ukrajini, bez uključivanja europskih saveznika ili Kijeva, čime je stvorena nova dinamika u globalnim političkim odnosima.
Trumpova administracija izazvala je iznenađenje među europskim liderima, koji su shvatili da će u budućnosti morati preuzeti veću odgovornost za vlastitu sigurnost, s obzirom na smanjenje američke vojne potpore. Na sastanku u Parizu, europski čelnici su raspravljali o mogućim koracima za povećanje vlastite obrambene sposobnosti, jer su postali svjesni da će u slučaju potrebe morati djelovati samostalno ili u okviru svojih saveznika.
Među najistaknutijim stavovima iznesenim na sastanku bio je onaj britanskog premijera Keira Starmera, koji je bio spreman razmotriti slanje mirovnih snaga u Ukrajinu, no uz uvjet da se osigura američko sigurnosno jamstvo. Starmer je naglasio da je teško odrediti broj britanskih vojnika koji bi mogli biti poslane, ali je jasno dao do znanja da će sigurnosna jamstva biti ključni uvjet za daljnje korake. Pitanje slanja mirovnih snaga dovodi u središte pažnje mnoge izazove, uključujući izravan sukob s Rusijom, ali i dodatne terete na europske vojske koje su već iscrpljene uslijed dugotrajnog naoružavanja Ukrajine i smanjenih zaliha.
Ovakvo stajalište o slanju vojnika naišlo je na podjele među europskim čelnicima. Njemački kancelar Olaf Scholz zauzeo je čvrst stav, ističući da bez pristanka Ukrajine ne može biti nikakvog mirovnog sporazuma s Rusijom, a samim time ni misije europskih vojnika u Ukrajini. Scholz je također naglasio da bi europska proračunska pravila trebala biti fleksibilnija kada je riječ o povećanju potrošnje za obranu, jer je, prema njegovom mišljenju, nužno da se osiguraju dodatna sredstva za jačanje obrambenih kapaciteta Europske unije.
S druge strane, Italijanska premijerka Giorgia Meloni izrazila je snažnu proturječnost prema slanju europskih vojnika u Ukrajinu. Po izvorima iz njezinog ureda, Meloni smatra da bi takav korak mogao biti kompliciran i manje učinkovit, te je istaknula da je Italija bila oprezna u vezi s takvim prijedlogom. Iako su razgovori o različitim mogućnostima bili korisni, slanje vojnika smatrala je jednim od najsloženijih prijedloga.
Danska premijerka Mette Frederiksen zauzela je nešto otvoreniji stav, naglašavajući da bi Europa trebala povećati svoju potporu Ukrajini i povećati potrošnju za obranu. Frederiksen je upozorila da Rusija predstavlja prijetnju cijeloj Europi, te da se sigurnost Unije mora postaviti kao prioritet u svjetlu novonastale situacije. Naglasila je da bi trebalo nastaviti pregovore o različitim opcijama za daljnje korake, uključujući slanje vojnika, uz osvrt na to da bi Rusija mogla predstavljati dugoročne prijetnje cijelom kontinentu ako se ne poduzmu konkretni koraci.
Tijekom sastanka, čelnici su također razmatrali različite scenarije, nastojeći odrediti kako će se postaviti prema novim izazovima koji dolaze, kako iz Rusije, tako i unutar samog europskog sigurnosnog okvira. Dok se pripremaju na moguće promjene u globalnoj geopolitičkoj situaciji, europski lideri jasno razumiju da se svijet mijenja i da Sjedinjene Američke Države možda neće moći pružiti istu razinu zaštite i pomoći kao ranije.
Zaključno, Europska unija sada mora donijeti ključne odluke o svom odbrambenom sustavu i strategijama za sigurnost, svjesna da je budućnost europske zaštite u njihovim rukama. S obzirom na trenutno geopolitičko okruženje, neće biti lako pronaći zajednički konsenzus među svim članicama, ali je jasno da će Europa biti primorana jačati svoju obranu i preuzeti veću odgovornost za sigurnost u regiji, dok istovremeno balansira između unutarnjih političkih interesa i vanjskih prijetnji.
