Dan je kao i svaki drugi, ali dok polazi prema fakultetu, 22-godišnja Lejla Ferhatović osjeća se kao izvanzemaljac.
Sve je ujutro išlo kako treba. Probudila se i doručkovala, odabrala što će odjenuti, uz odjeću sparila cipele, otuširala se, odjenula, a iza ušiju i po vratu lagano nanijela parfem.
Drhtavih ruku iz ormara je dohvatila plavu svilenu maramu pa je nespretnim pokretima stala omatati oko glave.
Za početak bit će to eksperiment: da vidi kako se s maramom na glavi uopće osjeća, hoće li joj smetati tuđi pogledi, treba li se bojati dovikivanja, izrugivanja, upiranja prstom ili, ne dao Bog, kakvih drugih, još ružnijih iskustava.
Dok prolazi gradom, više Lejla promatra prolaznike nego oni nju.
Ipak, prilazi joj jedan znatiželjni mladić. “Kako ti lijepo stoji marama”, dovikuje joj i priđe kako bi je zagrlio, ali ona se preplašeno izmakne da joj se ne bi previše približio.
“Bilo mi je to čudno i sjećam se kako sam intenzivno razmišljala da smisao mog pokrivanja nije bio da me ljudi grle i dodiruju. Upravo suprotno, nisam htjela privlačiti poglede, a kamoli biti kakva maskota. Kasnije je sve nekako sjelo na svoje mjesto”, govori mi sugovornica.
Danas Lejla ima 32 godine, pokrivena je već punih deset godina, a posljednje dvije svakodnevno nosi “potpuni hidžab”.
To znači da joj marama u cijelosti pokriva kosu, uši i vrat, lice joj je otkriveno, a od tijela prolaznicima otkriva još samo šake i stopala.
Odmah na početku samouvjerena i ambiciozna Lejla razbija sve tipične, zapadnjačke predrasude. Pokrila se sama – bez prisile oca, majke, brata, muža ili djeda. U kući je se itekako pita za mišljenje. Pogriješit ćete ako, kad je ugledate na cesti, procijenite da je, recimo, kućanica.
Lejla je doktorica neuroznanosti, radi na zagrebačkom Institutu za mozak, proučava mogućnosti upotrebe biomaterijala i matičnih stanica kod liječenja upala nakon moždanog udara i sanja da će postati prva Hrvatica koja je osvojila Nobela za prirodne znanosti. “Ali baš želim Nobela za znanost, ne neku od onih deklarativnih Nobelovih nagrada za mir. Mislim da čovjek sebi treba postaviti jako visoke ciljeve jer su tada veće šanse da nešto postigne. Ambiciozna sam i mislim da je za čovjeka potrebno da se izgradi na što više polja. Treba iskoristiti što ti je došlo od Boga i imati velike snove. Tad su veće mogućnosti da ćeš nešto i ostvariti”, tumači mi Lejla, danas udana Ferhatović-Hamzić i majka četveromjesečnog dječačića Anisa.
Kaže mi da je na razgovor za Globus pristala upravo kako bi kod ljudi razbila tipične predrasude o muslimanima.
“Znaš kako su oni obično prikazani u filmovima: uvijek nasilni, neobrazovani, glasni, smetala s kojima se izruguje. Dosad nisam imala prilike vidjeti neki film u kojemu su muslimani prikazani kao normalni ljudi. Zamisli, na svijetu je jedna i pol milijarda ljudi islamske vjeroispovijesti i kad bismo svi bili kao ovi iz filmova, vjerujem da više ne bi bilo živih”, slikovito mi objašnjava dok sjedimo u boravku zagrebačkog Islamskog centra u Džamiji na Borovju.
Podne je i drugi tjedan Ramazana. S Lejlom je u Džamiju došla i njena dobra prijateljica 24-godišnja Neira Hadžismajlović.
Obje djevojke poste, iako formalno ne trebaju: i jedna i druga prije četiri mjeseca postale su majke, a islam dojiljama dopušta da zbog zdravlja djeteta propuste inače obvezno ustezanje od jela i pića.
Neira na glavi nosi ružičastu maramu s ukosnicama sa strane kako bi joj što čvršće stajala. Baš kao i Lejla, i ona se pokrila dobrovoljno, ali već u drugom razredu srednje škole, samo godinu nakon što je iz Slovenije stigla u tadašnju zagrebačku Medresu (danas Islamsku gimnaziju). Rođena je u islamskoj obitelji koja se nešto prije rata iz Bosne preselila u Sloveniju.
Tamo su roditelji Neiri i dvojici braće podigli topli dom, pronašli poslove, djecu poslali u ljubljansku osnovnu školu te živjeli kao praktični muslimani, onako kako je to u Bosni bilo uobičajeno. Dakle, u obitelji Muhtari (to je Neirino djevojačko prezime) molilo se pet puta dnevno, postilo u vrijeme Ramazana, vjerovalo u samo jednog Boga i od malih nogu upoznavalo Kur’an.
Ipak, još od Neirine bake u familiji nije bilo ženskih članica koje bi se pokrivale, posebno otkako se obitelj preselila u Sloveniju gdje na cesti ni danas nije uobičajeno vidjeti pokrivene žene.
Sve dok 14-godišnja Neira u Zagrebu nije otkrila tadašnju Medresu.
“Bila sam oduševljena i odmah sam shvatila da je to mjesto gdje se želim dalje obrazovati. Sve je bilo nekako mirno, djevojke su na nastavi bile pokrivene i ja sam se preselila iz Ljubljane kako bih u Zagrebu pohađala školu”, prisjeća se Neira dolaska u Zagreb. Daleko je dogurala od znatiželjne 14-godišnje djevojčice.
Prije nekoliko dana na zagrebačkom Prirodoslovno-matematičkom fakultetu stekla je titulu prvostupnika matematike, a ako Bog da, kaže mi, upisat će i magisterij te se jednog dana pokušati zaposliti kao profesorica u školi. Bit će među rijetkima koje matematiku u Hrvatskoj predaje s hidžabom, odjevena po preciznim šerijatskim pravilima koja ženama propisuju čednost i bogobojaznost.
“Rano sam se vezala za vjeru i brzo sam shvatila da je hidžab moja sloboda, moja zaštita. Meni je ta marama isto što i školjka biseru. Sama sam ga stavila, bez prisile ili nagovaranja, a čak je i moja majka bila skeptična kako će me u Zagrebu ljudi prihvatiti s maramom”, stala se prisjećati.
Neira Muhtari odmalena je živjela s vjerom. O islamu ju je većinom podučavao otac, a još kao djevojčica, govori mi, počela je propitkivati zašto je potrebno da se pet puta dnevno upušta u molitvu.
Brzo je shvatila kako se to njoj Bog pet puta dnevno obraća pa nabavila kalendarčić u koji je svakoga dana stala bilježiti molitve.
Izgledala je kao i sve ostale slovenske djevojčice, jedino što je pazila da ne prekrši uobičajena muslimanska pravila odijevanja.
Dakle, da se ljeti ne razgolićuje dalje od kratkih rukava, ne nosi kratke suknje ili previše otkriva noge. Samo se jednom, još kao osnovnoškolka, odvažila navući crvenu majicu s bretelicama. “Odjenula sam je jer su tako nosila i druga djeca, ali nekako se nisam osjećala ugodno. Ipak, najviše me bilo sram pred ocem koji me tako zatekao u dnevnom boravku. Rekao mi je: ‘Neira, znaš da si ti muslimanka i da muslimanke ne bi trebale nositi takvu odjeću…’ No, nije mi trebao previše pojašnjavati. Osjećala sam nelagodu i više nikad ne sebe nisam navukla takav komad odjeće. Danas kad o tome razmišljam, zahvaljujem roditeljima što su me na takav način odgojili”, priznaje mi ova 24-godišnja matematičarka.
Dok razgovaramo, promatram njenu odjeću. Odjevena je skladno, a ružičastu je maramu uparila s prozračnom, bijelom košuljom na čijoj je prednjici izvezena šarena bodura.
Nema šminke, osim ružičastog sjajila na usnama, vesela je i nasmijana, pristupačna i otvorena. “Došla sam automobilom, nije istina da žene s hidžabom ne voze”, šali se dok razgovaramo o najčešćim predrasudama prema muslimanima.
Priznaje mi ipak kako joj je vjeroispovijest u životu uglavnom donosila poštovanje i puno uvažavanja.
“Dečki su u razredu prema meni nekako uvijek imali više distance nego prema drugima. Uvijek je bilo: ‘Ona je drukčija… ona posti… ona ne jede svinjetinu… ona je muslimanka.’ I danas taj drukčiji pristup i uvažavanje osjećam na fakultetu. Prilaze mi s poštovanjem, posebno muški, pa danas uživam u odluci da svijetu pokažem da sam muslimanka”, iskrena je Neira kad je u pitanju hidžab.
Pokrila se, zapravo, spontano. Na nastavi u Medresi hidžab je bio obavezan, a Neira ga je u Zagrebu nastavila nositi i izvan Islamske zajednice. Koliko joj se dopao, shvatila je kad je prvi put vlakom krenula kući u Moravče, maramu ostavivši kod kuće. Nešto joj je nedostajalo, pogledi prolaznika smetali, a tinejdžerka Neira shvatila da joj je s maramom na glavi puno ugodnije. “Zapitala sam se, a zašto ne bih stalno nosila tu maramu? I eto, sedam je godina nisam skinula”, priznaje mi Neira.
I Lejla se, priča mi, sama odlučila pokriti.
Odrasla je u mješovitom braku – majka je bila pravoslavne, a otac muslimanske vjeroispovijesti, ali uglavnom su se priklanjali katoličkim običajima u Splitu, gdje su živjeli. To je značilo da su za Božić kitili bor, o Uskrsu bojili jaja, pekli kolače, veselili se.
Sudbina će htjeti da će mala Lejla u 12. godini ostati i bez oca i bez majke, s dvije sestre, te se brzo nakon toga okrenuti vjeri.
“Uvijek sam bila bogobojazna i tražila vjeru, a još kao djevojčica maštala sam da ću jednog dana biti klarisa. Ipak, trebalo je neko vrijeme da shvatim kako je islam ono što mi najbolje objašnjava Boga”, prisjeća se Lejla.
Probala je jedno vrijeme s Jehovinim svjedocima, ali zamjerio joj se njihov sektaški dogmatizam koji pripadnici ove vjere provode od najmanjih nogu. U katoličanstvu joj pak nije bio jasan koncept Svetog Trojstva – Isusa koji je istovremeno i Bog i Božji sin, a nakon što se upoznala s jednim muslimanskim bračnim parom, a zatim i s Kur’anom, shvatila je da je napokon “stigla kući”. Ipak, proći će skoro deset godina prije nego što će donijeti konačnu odluku da se pokrije.
“Htjela sam staviti maramu i puno ranije, ali nekako mi se činilo da to baš nije bilo prikladno za splitsku okolinu u kojoj sam tada živjela. No, želja je u meni tinjala i kad sam se konačno odvažila, shvatila sam da je marama moja sloboda”, pojašnjava mi Lejla osobno iskustvo.
Na maramu, nastavlja, gleda kao na korektiv: ona nije samo krpa na glavi nego sa sobom nosi i određeni modus ponašanja koji je potrebno slijediti ako čovjek želi biti dobar musliman. A to znači pristojno i lijepo govoriti, pomagati drugima, ne dizati glas niti koristiti proste riječi.
“Meni je ta marama nešto kao opomena da se smirim, korigiram ponašanje, još jednom promislim što ću učiniti. Ona je moj dodatni poticaj da budem bolja osoba. Puno se trudim, ali samo Bog zna koliko sam u tome uspješna”, pojašnjava mi 32-godišnja neuroznanstvenica, majka i supruga.
Da je kojim slučajem rođena u Francuskoj, Lejla Ferhatović Hamzić na Institut ne bi mogla odlaziti pokrivena hidžabom.
U Hrvatskoj marama gotovo nigdje ne predstavlja problem, ali mi Lejla priznaje kako kod prijavljivanja za posao uvijek pazi da uz životopis priloži kakvu sliku s hidžabom.
“Ljudi imaju svakakve stavove, a ja ih ne želim dovoditi u neugodnu situaciju. To me prilično mučilo još kao studenticu: hoću li s maramom na glavi moći pronaći posao u našoj zemlji. Ispalo je, međutim, da sam od tri posla na koje sam se prijavljivala sva tri dobila, pa je moje iskustvo pozitivno. Ipak, ima priličan broj žena koje se danas upravo zbog straha od neprihvaćanja ne žele pokriti”, tumači mi Lejla predrasude s kojima se susreću muslimani.
Tako se u MUP-u, kad je Neira Hadžismajlović išla vaditi osobnu iskaznicu, nisu mogli dovoljno načuditi da je 24-godišnjakinja s maramom na glavi završila studij matematike! “Ma čekajte, vi ste stvarno matematičarka?”, zapitala je jedna državna službenica, pomaknuvši naočale na vrh nosa kako bi je bolje pogledala bez stakala.
Prijateljicama joj se događa da im u službene formulare, bez riječi pitanja, pod zanimanje automatski upisuju “domaćica”, a one su zapravo studentice prirodnih i društvenih znanosti, ambiciozne i itekako obrazovane.
Većina ljudi automatski pretpostavlja kako su na hidžab prisiljene. Ponižavane. Potlačene. Bez prava glasa. Istina, ima i takvih priča diljem svijeta.
“Recimo, u Saudijskoj Arabiji gdje je ženama zabranjeno voziti automobil. Ne podržavam totalitarizam, mislim da je to glupost i da to treba izmijeniti. Koja je svrha tjerati žene da budu pokrivene? Pa ako ja to želim, i s maramom na glavi mogu pronaći način da muškarcima budem privlačna. Mogu izmijeniti glas, izvijati se, biti koketna…“, tumači mi Lejla.
S druge strane, sa skepsom promatra zapadnjačke djevojke koje se vode za doktrinom “vrijediš onoliko koliko pogleda privučeš”. “Meni je žao djevojke koja nema drugu opciju nego da razgolićena stane pored nekakvog automobila i tako mu podiže vrijednost. Ali kakva je njena vrijednost? Voljela bih da se žene dokazuju na drukčiji način – kroz ono što čine i rade, a ne da pristaju na to da njihovo tijelo može prodati bilo kakav proizvod”, kaže mi moja sugovornica. Neiru i Lejlu molim da mi pojasne kakva su pravila oko nošenja marame. Kad je ona obavezna, a kad ne moraju nositi hidžab? Tko djevojke uopće smije vidjeti bez marame? Jesu li ih nosile u rodilištu?
Neira Hadžismajlović pojašnjava mi kako bit marame leži u bogobojaznosti, dakle zaštiti od muškarčevih pogleda, pa Kur’an propisuje kako žene moraju pokriti svoja stidna mjesta ako žele štititi vjeru. Zaštita se, međutim, ne odnosi na muške članove najuže obitelji – dakle muža, oca, djeda, brata pa sve do nećaka, pred kojima se muslimanke normalno pojavljuju bez pokrivala za glavu. Marama nije obvezna kad su u društvu isključivo žene, ali to opet ne znači da će muslimanke zajedno sjediti u donjem rublju ili u kratkim haljinama.
Isto je s muškarcima: međusobno se neće družiti u kratkim hlačama i potkošuljama, nego će paziti na to da uvijek budu prikladno i dostojanstveno odjeveni.
Sugovornice mi potom otkrivaju kako na maramama nisu inzistirale prilikom poroda. Neira je rodila hitnim carskim rezom, što znači da je morala ići na operaciju koja podrazumijeva bolnički propisano odijevanje, a Lejla je rodila prirodnim putem pa mi kaže kako nije vidjela smisao u inzistiranju na nošenju hidžaba. Kao i većina muslimanki, i Neira i Lejla preferiraju liječnice, ali nije baš da bi spol doktora stavile ispred stručnosti.
Dakle, ništa nije zapisano u kamenu niti hidžab podrazumijeva da ćeš zbog vjere žrtvovati zdravlje ili, ne dao Bog, život. I hidžab uvijek mora biti dobrovoljna, osobna odluka.
“U vjeri nema i ne može biti prisile. Mene moj otac nikad nije tražio da se pokrijem. Islam je vjera u kojoj je dopušteno sve što je prirodno, tu nema uskraćivanja blagodati i mi možemo uživati u svemu, osim u onome što je Kur’anom striktno zabranjeno”, pojašnjava mi Neira i kaže kako Bog voli intimu između dvoje ljudi, ali ipak predviđa da joj se vjernici prepuštaju tek kad su svoju vezu okrunili brakom.
Bračna zajednica muslimanima važna je upravo zbog vjere: ona se preporučuje jer se vjera prema Islamskoj vjeroispovijesti upotpunjuje tek ulaskom u bračnu vezu, zbog čega muslimanske zajednice dosta drže do formaliziranja muško – ženskih odnosa. Neira mi priznaje kako smatra da se žena u potpunosti realizira tek osnivanjem obitelji.
“Koliko god mi bile ambiciozne, smatram da je ženama prvenstveno uloga u kući, obitelji, a tek potom dolazi sve ostalo. Ne bismo smjele zbog karijere zanemariti obitelj jer je prirodna uloga žene da odgoji nove generacije”, otkriva mi Neira svoje stavove. Lejla s druge strane priznaje da dobar dio svog života uopće nije planirala biti majka.
“Mislila sam da to ne mogu, da to nije za mene, da se neću moći dati nekome u toj mjeri koliko je to potrebno s djetetom. Ali zanimljivo je koliko se sve to brzo izmijenilo. Nakon što sam ispunila dotadašnje ciljeve – a to je doktorirala i pronašla posao, osjetila sam da mi nešto ipak nedostaje. Shvatila sam da je to dijete i poželjela sam ga imati”, priča mi Lejla, koja se ubrzo nakon toga udala za računarnog programera.
Dok napuštamo Islamski centar, pozdravljam se s djevojkama i mahnem: “Čujemo se!”
“Ako Bog da”, odgovara mi Neira, a moje sugovornice u maramama kroz park nastave prema svojim kućama…
SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. – jutarnji.hr
