Od malena mama i babo su nas učili da od akšama četvrtkom do akšama u petak, donosimo mnogo salavate na posljednjeg Poslanika Muhammeda s.a.v.s.
Nakon akšama u petak, mi bi donosili papir na kojem smo zapisivali taj broj. Većinom smo to radili našim malim prstićima, prolazeći bobcima zelenog i crnog tespiha, koje je rahmetli dedo Mehmed ef. Razić poklonio babi za Bajram.Broj nikada ne bismo slagali, jer tada rep narste do ujutro, tako su govorili stari mještani u selu.Babo i mama bi učili Kur’ansku suru Kehf, koja je za nas još nepoznata bila. Tek smo počeli učiti suferu. Prevod sure Kehf su nam često govorili. Pa tako su nam pričali da nema nafake bez Bismille. Veliki kamen može da pomjeri ljubav iz srca prema Allahu koji nas vidi.
Da Allah sve može, kada uzmeš abdest i kažeš svoje želje. Da onaj čiko što radi neke “magične trikove” ustvari laže i da to ne valja gledati i raditi, zato nas nisu vodili u Dom kulture kada je taj mađioničar bio.Govorili su nam da je Kur’an kao ona velika tabla na kojoj piše naziv sela i crta koja određuje stranu.
To je Kur’an putkaz i vodič kroz život. Iako ga budemo svaki dan koristili, nećemo nikada zalutati.Pričali su nam da ne smijemo de hvaliti ako imamo nešto bolje od naših drugova. Već trebamo sa njima da dijelimo sve što imamo.S godinama je i rasla ljubav prema vjeri, tako smo srcem činili salavate na Poslanika s.a.v.s.
Kasnije smo skontali da su slatkiši, pare i sve ono što smo dobili za nagradu, bio samo mamac da zavolimo vjeru. Sada, kada smo odrasli ljudi, ne postoji hedija koja može da zamjeni samo jedan salavat i selam na posljednjeg poslanika Muhammeda s.a.v.s.
Molim dragog Allaha da nagradi naše roditelje, koji su slatkišima satkali stazu ljubavi prema Pravoj vjeri.
Piše: Semir Krnjić
Izvor: Akos.ba
