Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić za saff.ba
Uzvišeni Allah je objavio u Kur’anu: ”I svi se Allahu pokajte, o vjernici, da biste postigli ono što želite.” (En-Nur, 31.)
U ovom ajetu, Allah, dž.š., iz Svoje neizmjerne milosti, poziva Svoje robove, poziva sve vjernike i naređuje im da se pokaju, da učine iskrenu tevbu, da se vrate pokornosti Allahu, a da ostave griješenje i nepokornost, te da oni koji su već pokorni i koji ne čine velike grijehe, uljepšaju stepen pokornosti stepenom istinske upute i duhovnog zrenja, tako da na tom stepenu i u tom stanju obožavaju Allaha kao da Ga vide. To je stepen potpune prisutnosti u ibadetu kada vjernik osjeća neopisivu smirenost, ushićenje i bliskost sa Allahom da bi želio da taj trenutak, svjedeno bilo to na sedždi u toku namaza, ili u toku učenja Kur’ana, ili u toku posta, traje vječno, a blagoslovljeno vrijeme ramazana je najbolje vrijeme da se dostigne taj stepen.
Jedno od Allahovih lijepih imena je i Et-Tevvab – Onaj koji prima pokajanje, odnosno, Onaj koji mnogo prašta. Ovaj izraz je upotrijebljen u formi pojačanog značenja (hiperbole). Islamski učenjaci su spomenuli dva razloga upotrebe Allahovog lijepog imena Et-Tevvab u formi pojačanog značenja.
Prvo: Kada bi čovjek učinio grijeh prema nekom dunjalučkom vladaru, pa se pokajao i zatražio ispriku i oprost, on bi mu oprostio i prešao preko te greške. Međutim, ako bi ponovio tu grešku i ponovo tražio da mu oprosti, vladar mu ne bi oprostio drugi put, jer njegova ljudska priroda mu ne dozvoljava da to učini. Kod Vladara svih svjetova, kod Allaha Milostivog nije tako, koliko god puta čovjek počinio i ponovio određeni grijeh, pa se svaki put pokajao nakon činjenja grijeha, Allah bi mu oprostio.
Drugo: Mnoštvo je ljudi koji se kaju Allahu, i kada bi se svi odjednom pokajali, On bi im svima oprostio, pa kad im primi pokajanje svima, zar ne zaslužuje da se Njegovo ime Et-Tevvab spomene u formi pojačanog značenja.
Osim što je E-Tevvab, Allah je i El-Gafur, Onaj koji mnogo prašta grijehe, kao što dolazi u ajetu: ”Koji oprašta grijehe i prima pokajanje, Koji strahovito kažnjava i obilno nagrađuje; drugog boga osim Njega nema, Njemu se sve vraća.” (El-Gafir, 3.) Od toga dolazi riječ magfiret ili oprost, a magfiret znači pokrivanje i opraštanje grijeha. El-Gafur je Onaj koji posjeduje mnogo magfireta i Koji prašta grijehe koji, po ljudskim mjerilima, zaslužuju kaznu čim budu počinjeni. Međutim, Allah dž.š., je Milostivi Gospodar koji pokriva sramote Svojim robovima, oprašta im grijehe i odgađa kaznu ne bi li se pokajali.
Prenosi se da je pred halifu Omera, r.a., doveden kradljivac koji je rekao: ”Vođo pravovjernih, Allaha mi, ovo je prvi put da ukradem!” Omer, r.a., rekao mu je: ”Lažeš, Allah nikoga neće osramotiti nakon prvog grijeha.” A onda se ispostavilo da mu je to osma krađa.
Zato iskoristimo ramazan za iskrenu tevbu i pokajanje, jer je ovo zlatna prilika koja se ne bi smjela propustiti. Allah, dž.š., obasipa ljude u ramazanu Svojom milošću i oprostom u tolikoj mjeri da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: ”Teško onome ko dočeka ramazan, a ne bude mu oprošteno.”
Alija, r.a., govorio je: ”Čudim se onom ko se prepušta stradalništvu, a spas je u njegovim rukama.” Upitali su: ”A šta je to?” Rekao je: ”To su tevba i istigfar.”
Ibn Abbas je kazao: ”Svaki grijeh od kojeg se čovjek ne pokaje, je veliki grijeh, a ne postoji veliki grijeh da ga tevba ne može obrisati.”
Allah, dž.š., dove postača dočekuje uslišavanjem i On u vjernička srca usađuje želju da dovom, istigfarom i tevbom traže utočište kod Allaha.
Jedan muslimanski pobožnjak je govorio: ”Ja se mnogo više bojim da mi ne bude uskraćena mogućnost upućivanja dove, nego što se bojim da mi dova neće biti uslišana.”
Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao je: ”Ko ne traži od Allaha, On se rasrdi na njega.” (Tirmizi)
Ajeti o ramazanskom postu i objavi Kur’ana u ramazanu, završavaju se ovim ajetom: ”A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se molbi molitelja kad Me zamoli. Zato neka oni pozivu Mome udovolje i neka vjeruju u Mene, da bi bili na Pravome putu.” (El-Bekara, 186.)
A onaj ko zna da je Allah blizu, zna da će ga pomoći i da će uslišati njegove dove i primiti njegovu tevbu. Stoga, nema mjesta očaju i gubljenju nade u Allahovu milost zbog uveličavanja naših grijeha i ubjeđenja da nam neće biti oprošteni, jer je to loše mišljenje o Allaha, a ono je samo po sebi veliki grijeh.
Ibn Mes’ud je rekao: ”U najveće grijehe spada: širk (pripisivanje sudruga Allahu), gubljenje nade u Allahovu milost i sigurnost od Allahove kazne.”
Fudajl ibn Ijad je govorio: ”Nema ni jedne noći, kada razastre svoje tmine, a da Allah, dž.š., ne kaže: ”Ko je plemenitiji i veći dobročinitelj od Mene? Ljudi Mi čine grijehe, a Ja ih promatram, Ja ih štitim noću dok su u svojim posteljama, kao da Mi nisu nepokorni, i čuvam ih kao da Mi ne čine grijehe, pa zar ima neko plemenitiji prema grješnicima od Mene? I zar ima neko da Me doziva i traži nešto od Mene, a da mu neću dati i uslišati njegovu molbu? Ja sam dobročinitelj i od Mene je svako dobro, Ja sam plemeniti Gospodar i od mene je plemenitost i dobročinstvo! Od Moje plemenitosti i je da, nakon pokajanja, opraštam velikom grješniku njegove grijehe kao da ih nije ni činio. Pa, kuda onda ljudi bježe i na koja to vrata, osim na vrata Moje milosti, grješnici mogu pokucati?”
Allahu dragi, mi smo griješnici, činimo grijehe preme Tebi i nasilje prema sebi, šejtan i naša strast uspijevaju nas nadvladati i zavesti, ali mi se pouzdajemo u veličinu Tvoje milosti i oprosta, i vraćamo Ti se kao pokajnici u mubarek ramazanu, tražeći oprost za naše grijehe, pa nam oprosti grijehe i pokri sramote, jer mi znamo da grijehe ne oprašta niko osim Tebe i da Ti uslišavaš dove postača. Amin!!!
