Mnogi ljudi su vođeni mišlju da ćese i oni kad-tad odazvati Allahu, da će kada ostare početi sa namazom, jer im je sada “još rano”. Šejtan ih zavodi vesvesama da će ukoliko se pokore Allahu njihov život izgubiti draž i da ći biti lišen uživanja. Zato ovi ljudi bivaju lahko obmanuti mišlju da će cijelog života “uživati” u griješenju, a da će se pred smrt pokajati te tako zaslužiti Džennet! Kakve li obmane!
Historija islama, ali i ljudska svakodnevnica, prepune su primjerima koji pokazuju da oni koji su živjeli poročnim životom i u griješenju, nisi bili u stanju da pred smrt izgovore šehadet ili da se pokaju, te su otišli Allahu kao nevjernici, da nas Allah sačuva takvog završetka.
S druge strane, onaj ko je svoj život posvetio Allahu, Allah će dati da lijep život proživi na dunjaluku ali i lijepu smrt i lijepo proživljenje, jer kako čovjek umire u takvom će stanju biti proživljen, pa blago onima čija je smrt bila lijepa, Allah nas učinio od takvih.
Kao dokaz pročitajte nekoliko redaka svjedočenje ljudi o smrtima griješnika i bogobojaznog.
MLADIĆ IZ MEKE KOJI JE PLJUNUO NA KUR’AN I UMRO
Jedan mi je čovjek ispričao sljedeće: “U gluho doba noći telefonirali su mi iz bolnice tražeći da odmah dođem. Rekli su mi da je moj brat imao tešku saobraćajnu nesreću i da se nalazi u veoma kritičnom stanju…
Odmah sam pošao onamo, nisam nimalo oklijevao. Zatekao sam svog brata, koji nije klanjao ni postio, na krevetu; bilo je očito da je na samrti. Gledao me neko vrijeme, a zatim je zatražio Mushaf, koji sam držao u prednjem džepu galabije. Obradovao sam se: moj brat, koji je živio poročnim životom, koji se odavao grijesima, traži od mene Mushaf! Ovo je radosna vijest… Uzeo je Mushaf i prinio ga ustima, pa sam pomislio da će ga poljubiti. Znaš li šta je učinio? Pljunuo je na Mushaf i plačući vikao: ‘Ja sam nevjernik!’ Zatim je ispustio dušu.” (Šejh Fajiz es-Sehli)
Preuzeto sa FB profila hfz. Abdurrahmana Kuduzovića
KAKO ŽIVIŠ, TAKO ĆEŠ I UMRIJETI! SMRT ALLAHOVOG ROBA AMIRA IBN ABDILLAHA
Amir ibn Abdillah ibn Zubejr dok je ispuštao dušu na smrtnoj posteljini, a njegova porodica uplakana oko njeg, boreći se sa smrću čuo je ezan za akšam-namaz, a duša mu skoro u grlu. Iako mu se smrtni hropac povećao, čuvši ezan, rekao je onima oko sebe: “Vodite me!” Upitaše: “Kuda?” “U džamiju!”, reče. “Zar u ovakvom stanju?!” Reče: “Subhanallah! Čujem mujezina da zove na namaz, a da se ne odazovem! Uzmite me za ruku.” Odnijeli su ga u džamiju, klanjao je jedan rekat za imamom i umro na sedždi.
Pogledajte kako je iskreni Allahov rob okončao – na sedždi svome Stvoritelju! Živio je u pokornosti Njemu, pa mu je Allah dao da njegova smrt bude potvrda njegove iskrenosti!
Plemenita braćo i sestre: „Kako ko živi, tako će i umrijeti, a kako umre, tako će biti i proživljen.“ Pa, trudimo se da živimo u pokornosti Allahu, dželle šanuhu, da bismo umrli što ljepše i da bismo na najljepši način bili proživljeni.
(Menhedž / N-um)
