Dugo sam sumnjao. Onda je “kap prelila čašu”. Otjerao sam je uz brojne uvrede i ružne riječi.. Djeca su ostala sa mnom. Plakali su ali nisu ništa rekli. Edina, moja supruga je često odlazila od kuće. Svaki dan u isto vrijeme oko 12h. U to vrijeme sam bio na poslu..A onda sam nenajavljeno se ranije vratio. Nije bila tu, kako su mi i dojavili. Sačekao sam je u dnevnom boravku..Došla je. Našminkana i dotjerana. Mrak mi se spustio na oči. Psovao sam. Vrijeđao je. Zar mi je to hvala za 15 godina braka, vikao sam?
Izbacio sam je kao potpunog neznanca. Kao kakvu stvar.
U tom trenutku mi je laknulo. Mislio sam da sam uradio ispravnu stvar. Sebi sam olakšao..
Zapalio sam cigaretu na ulazu u kuću, na stepenicama.
Sutradan kad sam se vratio sa posla, odlučio sam posjetiti roditelje sa kojim sam prekinuo kontakt prije 10 godina. Otac me uvrijedio u jednom razgovoru. I to je bio povod. Ali sada kad sam otjerao Edinu, kao da mi neko rekao da bi ih trebao posjetiti i reći im za mene i Edinu. Preći preko očevih riječi. U tih 10 godina ih nisam nikad nazvao. Niti pitao za njih. Surov i okrutan sam bio. Razmišljao sam ponekad o majci.
Zbog nje sam par puta utipkao broj da pozovem, ali inat mi nije dao.
Došavši pred kuću u kojoj sam rođen, primijetio sam da je avlija uredna, kao kad je majka radila u svojoj mladosti. Začudio sam se.
Onda sam pozvonio. Isto staro zvono koje ” budi iz mrtvih.”
Izašao je stari amidža Muharem, otvorio mi vrata da uđem ne progovorivši ništa..
Kad smo ušli samo je rekao: “Mehmede, Sajmo ja odoh.” I namršten je prošao pored mene kao pored neznanca. Na licu mu se vidjelo da mu nije drago što sam došao.
Kada sam ušao u sobu imao sam šta vidjeti. Majka Sajma je ležala na trosjedu a otac na bolničkom krevetu na drugoj strani sobe, pored prozora. Majka je teško ustala u sjedeći položaj. Mnogo bora se nanizalo na njenom licu za proteklih 10 godina.. Djelovala je izmučeno i bolesno. Popravila jev voju mahramu i dugo me prodorno gledala.
A onda je počela: “Sine moj, došao si nakon toliko godina. Majka te poželjela svim srcem. Evo Mehmed 3 godine poslije moždanog ništa ne može. Ko biljka je. Vehno je zbog tvog nedolaska. Nejavljanja. I ja sa njim. Znaš da imamo samo tebe. Nemaš ni braće ni sestara. Može li se sine roditelj 10 godina ne posjetiti? Može li se zbog dvije riječi zaboraviti roditelj? Mehmed je više u bolnici nego kod kuće.. Sa njim kad smo sami ne mogu govoriti. On u svom svijetu. Svojoj tišini. Svojoj bolesti. Svojoj muci. Muka je to sine.
Al’ neka si došo’.Ja sam majka. Halalim ja..
Šutio sam tiho plačući.
-Otjerao sam Edinu mama! Pravila me godinama budalom. Al’ juče sam se očima uvjerio. Došao sam s posla ranije. I baš kako su mi i dojavljivali nje tačno u 12 h nema kod kuće. Morao sambto uraditi.. Žao mi vas da čujete od nekog drugog. A i da vas vidim. Znam majko da su Emir i Mirela prilično odrasli, ali nisam mogao preći preko sramote. Da me toliko ” namagarči.”
“Vidiš, sine moj, ako misliš da ću te podržati u tome, NEĆU. Iako si mi sin. Dio srca. Dio duše. Znam da si je otjerao. Malo prije je otišla i lično mi je rekla. Edina je sine, svih ovih 10 godina tačno u podne dolazila. Čistila nam kuću. Kuhala da imamo za 24 h. Mehmeda sa mnom i amidžom presvlačila i hranila. Avliju nam uređivala. Svaki dan kada ti radiš.Jer ti, sine moj, se nisi udostojio da sve ove godine niti nazoveš.A kamoli da nešto pomogneš..Bojala se tebi reći. Da ne galamiš. A Edina je sine moj svih ovih godina brinula o TVOJIM RODITELJIMA. Preuzela obavezu koja je bila tvoja, dok si ti šenlučio po utakmicama i kladionicama.
A njena izbivanja iz kuće su ti dojavljivali zlobni ljudi. Koji ti ne misle dobro. I šta bi?Zatvorio si sam sebi vrata sreće, koje je ona držala odškrinutim sve ove godine.. Ne sine. Za Edinu te neću podržati. Sve ti halalim sine. I nedolaske. I nejavljanja.
I zanemarivanje. Ali sine, Edinu ti nikad halalit neću! A neće ni Mehmed. Danas kad nam je pričala i Mehmeda brisala i presvlačila, dvije krupne suze kanuše mu iz očiju. Značila nam je.Trebala nam je. A ti tako.. Možeš doći sine kad hoćeš. A i ne moraš. Na volju ti..
Istrčao sam u avliju. Ledena kiša je lila kao iz kabla. Glasno sam plakao. Ni sam ne znam koliko sam bio na kiši. Kući sam došao mokar ” do kože”. Već je pala noć. Djeca su spavala. Bože moj, pomislih, ne znam ni da li su večerali. Legao sam sam u naš bračni krevet i uplovio u noć. Bez sna..
Ujutro dok sam pio jutarnju kahvu i spremao se na posao, začuh zvono na vratima.Poštar.”Potpišite tu, reče”.
Ja potpisah, on otkide odrezak i uz kimanje glave se udalji.
Pošta od advokatske kancelarije.
Kao grom me udari. Edina traži razvod.
Oh Bože. Zar moja glupost nema granica?Zar sam toliko pogriješio?
Onda sam brzo došao sebi. Jesam.
I zaslužio sam..Nisam ni bio svjestan šta sam imao. A šta izgubio. Sada znam.
Ali kasno…
Elvir Pestalić
