Nedžiba Salihović: Priča o životu nakon gubitka
U srcu Bosne i Hercegovine, gdje se prošlost neprestano isprepleće sa sadašnjošću, leži Srebrenica – mjesto koje simbolizuje stradanje, bol i neizbrisiv trag rata. Ova mala zajednica nosi u sebi teške lekcije o ljudskoj patnji i hrabrosti. U toj potresnoj priči, jedna žena se ističe svojom izvanrednom snagom i hrabrošću, unatoč neizmjernim gubicima koje je pretrpjela. Nedžiba Salihović, 73-godišnja majka iz Srebrenice, nosi na svojim plećima teret sjećanja na genocid koji se odigrao u julu 1995. godine, kada su njeni najmiliji oduzeti na brutalan način.
Nedžiba je izgubila sina Kirama, koji je imao samo 25 godina kada je ubijen, kao i supruga i brata. Njene riječi su prožete tugom i ogorčenjem. “Teški snovi u kojima se ponavlja sve ono što sam doživjela tokom ratnih godina, prisjećaju me na gubitak i bol koji nosim,” izjavila je. Ove riječi odražavaju duboku emocionalnu borbu koju prolazi, koja ne prestaje ni nakon više od dva desetljeća od tih strašnih događaja. Nedžiba se suočava sa sjećanjima koja je nemoguće zaboraviti, a svaka godišnjica gubitka njenog sina donosi nova previranja i bol.
Svijet kroz objektiv
Jedan od najupečatljivijih trenutaka u njenom životu zabilježen je na fotografiji koju je snimio poznati američki fotoreporter Ron Haviv. Na toj fotografiji, Nedžiba, sa raširenim rukama, stoji ispred vojnika UN-a, izražavajući očaj i nemoć nakon pada Srebrenice. Ova slika je postala simbol borbe za pravdu i sjećanje na nevine žrtve genocida. Ron Haviv kroz svoju karijeru snimio je više od 26 ratnih sukoba i bio svjedok humanitarnih katastrofa u više od 100 zemalja, ali slika Nedžibe predstavlja duboku ljudsku tragediju koja se ne može zaboraviti.
Nedžiba se sjeća trenutaka kada je bila prisutna na suđenju ratnom zločincu Ratku Mladiću. “Sve sam tužnija i ogorčenija, pitam se je li tolika krv prolivena da bi danas život bio ispod svakog dostojanstva,” kaže ona, naglašavajući osjećaj zaboravljenosti i nepravde. Njena svekrva, koja je u genocidu izgubila četiri sina i dva unuka, također nosi teške terete prošlosti. Ova opterećenja često stavljaju dodatni pritisak na njihove svakodnevne živote, gdje se sjećanja na izgubljene voljene često isprepliću s naporima da se preživi.
Između prošlosti i sadašnjosti
Uz sve emocionalne boli, Nedžiba se suočava s izazovima svakodnevnog života. Nakon što je izgubila svoje voljene, suočila se i s praktičnim poteškoćama, kao što su financijske teškoće i zdravlje. “Uz svu bol i tugu, treća životna dob donosi i bolest, a teško se zadovoljavaju osnovne potrebe,” iskreno priznaje. Sa minimalnom penzijom koja često nije dovoljna, ona se bori da preživi, često radeći različite poslove, od čišćenja stanova do poslovnih prostora. Ove svakodnevne borbe su dodatni podsjetnik na njene gubitke, jer se sjećanja na prošlost često miješaju s tjeskobom o budućnosti.
Povod za razgovor s Nedžibom bio je postavljanje cvijeta Srebrenice ispred Ujedinjenih nacija u New Yorku, što predstavlja trajno sjećanje na zločine počinjene u Srebrenici. “Drago mi je što je i naš cvijet u New Yorku priznan kao simbol genocida,” izjavila je, dodajući kako je važno da se ta sjećanja nikada ne zaborave. Ovaj simbol predstavlja ne samo gubitak, već i otpornost naroda koji se suočava s nepravdom. U njenim riječima osjeća se nada da će se pravda jednog dana ostvariti, ali i rezignacija prema trenutnom stanju. Nedžiba je svjesna da društvo treba raditi na podizanju svijesti o ovim pitanjima kako bi se spriječilo ponavljanje sličnih tragedija.
Život nakon rata
Nedžibina borba nije samo borba za opstanak. Ona se bori da održi sjećanje na svoje najmilije, koji su izgubili svoje živote. “Srebrenica nije samo 11. jula. Još 364 dana u godini, žene Srebrenice žive sa svojom boli i vjerom da će se jednog dana susresti sa svojim voljenima,” naglašava, dodajući da čak i nakon tolikih godina, bol nikada ne prestaje. Ova izjava odražava ne samo njen lični gubitak, već i kolektivni bol zajednice koja se bori da pronađe svoj identitet nakon katastrofe. Nedžiba je majka koja, unatoč svemu, zrači snagom i hrabrošću, postajući inspiracija mnogim ženama u njenoj okolini.
U svijetu gdje se često zaboravljaju žrtve, priče poput Nedžibine pomažu da se sačuva kolektivno sjećanje na prošlost. Njena borba za pravdu i dostojanstvo ukazuje na važnost sjećanja i priznavanja onih koji su izgubili svoje živote. “Krv mog sina, muža, brata, zaslužuje poštovanje,” zaključuje Nedžiba, ostavljajući nas s pitanjem: kako možemo učiniti više da se ovakvi strahotnici nikada ne ponove? Njene riječi pozivaju na akciju, na promjenu u načinu na koji se suočavamo s prošlošću i budućnošću, kao i na potrebu da se žrtvama pruži glas i da im se prizna njihovo dostojanstvo.
