Mahalom odzvanja ezan sa obližnje džamije. Akšam.
Esma je ušla bismiletom u kupatilo,da uzme abdest. Skinula je šamiju i kosa joj je oslobođena pala preko ramena. Gledala se nekoliko trenutaka i pustila misli da odlutaju…
Prošle hefte,dok je vezla jambeze,na šiltetu pored pendžera,marame ovlaš prebačene preko glave…jedan joj se riđi pramen oteo kontroli…Nespretno pokušavajući da ga ukroti čula je korake u avliji. Pogledala je prema mutvaku i srce joj je poskočilo. Omer…oh Bože…da li me je je vidio!?
Bojala se crvenila u svojim obrazima…pjegice joj se s nosa podsmijehuju…stid je dio nje. Oduvijek.
Koračao je odvažno pored dajdže Nusreta,idući iz džamije. Srce se ne smiruje na dugme,znala je.
Tu noć dugo se komešala u posteljini koja je mirisala na lavandu. Dajdža Nusret dao joj je cedulju na kojoj je krasopisom Omer vješto napisano…”Esma,dok gledam nebo boje tvojih očiju,molim Allaha da mi vid nikada ne uskrati. Najljepša si zvijezda u svemiru.”
Mirisao je papir u njenim rukama…mirisao snijeg na obližnjim brdima. Ako je ljubav svjetlo,onda je njena osvjetljavala cijelu vasionu tu noć.
Zvonila je tišina u pratnji bam bam njenog srca.
Zagrlio je neki sasvim novi osjećaj ❤️
Lejla Pašić Avdagić
