Neki dan sam sanjala svog babu. Prvi put kristalno jasno nakon 12 godina od njegovog preseljenja. Ništa mi u snu nije uspio ni reći, samo me gledao sa zadovoljstvom i srećom u očima. To mi je bilo dovoljno za sreću koja još uvijek traje i trajat će mjesecima, ako Bog da. Sad pravim paralelu između sebe i svih nas kojima nam neko nedostaje i između onih koji uživaju u prisustvu svojih roditelja svakodnevno. Imam osjećaj da mnoga djeca misle da se podrazumjeva da imaju roditelje i da se nikad neće rastati s njima. Imam osjećaj da su tako ravnodušni prema toj blagodati. Sve im smeta što roditelj kaže, neće da ih poslušaju, neće da ih zovu, da ih posjećuju, da im čine dobročinstvo. A kad bi samo znali koju radost osjeća roditelj samo dok gleda u svoje dijete, koliko samo žude za prisustvom svojih evlada. Zamisli samo koliko bi sretni bili da ih svaki dan nazoveš, zagrliš, poljubiš, kupiš im sve što im treba, da ih izvedeš na ručak, da s njima popiješ kahvu… Cijeni svaki trenutak kraj svog roditelja jer već sutra ga sudbina može otrgnuti od tebe.
(M.M.)U ime Allaha…
