Piše: Muhammed Šerki / Preveo i prilagodio za saff.ba: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Nema rješenja i utočišta za Arape danas osim u islamu koji je njihove pretke izbavio iz stanja razjedinjenosti, slabosti i poniženja i uspio ih ujediniti i priskrbiti im snagu, ponos i vlast.
Stanje Arapa danas ne razlikuje se mnogo od onoga prije slanja posljednjeg Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, sa posljednjom objavom i poslanicom čovječanstvu koja ih je izvela iz tmina zablude i nepravde na svjetlo uputu i pravde.
Allahova volja je htjela da ukaže čovječanstvu na učinkovitost posljednje Objave i njenu sposobnost da ljude izbavi i izvede iz najgoreg i najprezrenijeg stanja u najbolje i najnaprednije stanje, kroz njeno slanje i objavljivanje Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, koji je živio u društvu koje je bilo simbol razjedinjenosti i pocijepanosti, u društvu koje je iznutra bilo razoreno stalnim međusobnim sukobima i neprijateljstvom, koje je bilo robovski potčinjeno moćnim društvima i narodima iz susjedstva i koje je bilo ogrezlo u korupciji, nasilju i nepravdi.
U vrijeme slanja posljednjeg Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, na svijetu nije bilo naroda koji je bio u tako teškom i jadnom stanju kao Arapi i upravo su oni bili, da tako kažemo, najprikladnija društvena zajednica koja je odabrana da pokaže sposobnost posljednje Allahove poslanice u izvođenju ljudi iz stanja zaostalosti i dekadence u stanje napretka i progresa.
Svemogući Allah nije odabrao Židove, niti kršćane kao nosioce posljednje Allahove poruke, pogotovo jer su oni zanemarili prethodne Allahove poslanice i iskrivili ih, već je odabrao Arape za tu ulogu iz dva razloga: prvo, jer su Arapi bili narod kojem prije toga nije poslat poslanik, i drugo, jer su Arapi u to vrijeme bili simbol dekadence i zaostalosti, pa su upravo oni trebali potvrditi i dokazati sposobnost posljednje Allahove Objave da izvrši istinski preporod, kako Arapa, tako i svakog drugog naroda, na bilo kojem mjestu i u bilo koje vrijeme, bez obzira na stepen zaostalosti tog naroda.
Povijest je zabilježila sveopći pad i zaostalost Arapa pred pojavu posljednjeg Allahovog poslanika, Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, i to razdoblje poznato je kao razdoblje ”džahilijjeta” (neznaboštva), jer upravo taj termin sublimira u sebi svu dubinu i težinu zaostalosti i dekadencije jednog naroda.
Dovoljno je ukazati na činjenicu da su Arapi bili u podređenom položaju u odnosu na dinastiju Munzirovića u Hiri u Iraku, na čijem čelu je bio Munzir ibn Nu’man (418.-462.), a koja je opet bila pod upravom Perzije, kao i na dinastiju Gasanija u Šamu, koja je bila pod upravom Bizantije, tako da su raštrkana arapska plemena na Arapskom poluotoku bila pod duplom dominacijom, pod dominacijom dviju dinastija i pod dominacijom tadašnje dvije imperije, odnosno dva moćna carstva.
U takvoj situaciji, Svemogući Allah objavio je Svoju posljednju Objavu, Kur’an, da se njena sposobnost i moć isproba i potvrdi na potlačenom arapskom narodu i da to bude pouka svim drugim narodima do Sudnjega dana.
Nemoguće je da ova Božanska poruka, koju je Allah obećao čuvati, izgubi svoju snagu i sposobnost izbavljenja svakog naroda iz zaostalosti kao što je Arape izbavio iz zaostalosti i džahilijjeta.
Shodno tome, ako se vratimo u našu stvarnost i pogledamo stanje i status Arapa danas, vidjet ćemo da se ono ne razlikuje od stanja predislamskih Arapa, jer i u današnjem svijetu postoje dvije imperije koje su podijelile svoju dominaciju i kontrolu nad Arapima.
I danas u arapskom svijetu postoje dva emirata (dvije kraljevine) koja vrše dominaciju nad ostalim Arapima, kao što su dvije dinastije vršile dominaciju nad predislamskim Arapima u vrijeme džahilijjeta. I danas arapske zemlje osiguravaju novac, naftu i drugi imetak kolonijalističkim silama i imperijama kao što su to činili i njihovi preci u vrijeme džahilijjeta.
Jedino što se promijenilo je to što su Arapi šatore od kože zamijenili ogromnim staklenim tornjevima, koji su zapravo dokaz njihove tupavosti, jer time pokušavaju dokazati (što je čista samoobmana) da nisu zanemarili prirodne uzroke napretka i da idu u korak s vremenom.
Njihov mentalitet je još uvijek onakav kakav je bio u džahilijjetu i nije mi jasno zašto se prigovara šehidu Sejidu Kutbu zbog njegove upotrebe termina i sintagme ”džahilijjet dvadesetog stoljeća”, kad je stanje Arapa upravo onakvo kakvo je bilo u vrijeme predislamskog džahilijjeta.
Vidimo kako Perzijanci (Iranci) danas pokazuju svoj utjecaj u Iraku i stvaraju sebi nove podanike među Arapima slične onima koje je nekada predvodio Munzir ibn Nu’man iz Hire, a Bizantinci (zapadne zemlje zajedno sa cinositičkom tvorevinom) danas se natječu u Šamu i drugim arapskim državama, ko će više sebi potčiniti novih arapskih ”gasanija”.
Plemensku pristrasnost i fanatizam, koji je bio izražen kod predislamskih Arapa, danas je zamijenio sektaški fanatizam koji ima istu ulogu, omogućiti imperijalističkim silama da učvrste svoje pozicije i kontrolu nad Arapima. Nazivi su se promijenili, ali je fanatizam ostao isti, čak bi se moglo reći da se on danas i pojačao.
Dakle, nema sumnje da je situacija danas kod Arapa slična onoj iz doba džahilijeta, a to je najprikladnija situacija da posljednja Allahova Objava iznova pokaže svoju učinkovitost i da Arape izvede i izbavi iz života poniženja i prezrenosti u život ponosa i dostojanstva.
I Arapima danas ne preostaje ništa drugo nego da slijede primjer svojih predaka, da iznova istinski prihvate posljednju Božiju poslanicu i da je primijene u svojim životima, kako bi povratili izgubljeni ugled i slavu koju su nekada imali.
Poznato je da je posljednja Allahova Objava doživjela svoju primjenu na poseban način od strane Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i Arapi danas nemaju alternative, niti izbora, osim da slijede Allahovu uputu i Poslanikovu, sallallahu alejhi ve sellem, metodologiju njene primjene u životu kako bi ubrali i uživali plodove te primjene.
Ako Arapi danas shvate ovu činjenicu, onda će shvatiti i tajnu koja se krije u krajnje neprijateljskom odnosu imperijalističkih sila prema posljednjoj Božijoj poslanici i njihovim pokušajima da izbrišu svaki njezin trag i utjecaj kako Arapi ne bi ni pomislili da se ponovo vrate Božanskoj poruci i uputi koja će ih osloboditi ropstva, potlačenosti i poniženja.
I kao što su imperijalističke sile u doba predislamskog džahilijjeta huškali Arape jedne protiv drugih da bi se međusobno ubijali, na isti način i današnje imperijalističke sile zavađaju Arape i tjeraju ih da se međusobno ubijaju do istrjebljenja.
Kao što su Jevreji nekada huškali Arape jedne protiv drugih i izazivali sukobe među njima, tako isto cionisti rade danas sa Arapima. Pa, ako je posljednja Allahova Objava bila u stanju da ujedini Arape Evsa i Hazredža i da uništi spletke zakletih neprijatelja islama, ona je to u stanju učiniti i danas.
Ako su nekada munafici i licemjeri iz islamskog ummeta sarađivali sa Jevrejima i pomagali im u razbijanju i razjedinjavanju Arapa koji su istinski prihvatili Allahovu uputu, tako isto i danas munafici i licemjeri sarađuju sa cionistima kako bi spletkarili protiv Arapa, iako današnji Arapi ne slijede posljednju Allahovu Objavu kao što su je slijedili jučerašnji Arapi, u vrijeme Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem.
Hoće li, uistinu, današnji Arapi ozbiljno razmisliti o istinskom i iskrenom prihvatanju i slijeđenju posljednje Božanske poruke, ili će produžavati svoju agoniju i nastaviti živjeti džahilijjetskim životom unedogled?
