Dvoumio sam se da li da napišem na društvenim mrežama nešto o današnjem događaju. Odlučio sam da napišem jer me zaista dirnuo i veliki mi je ibret bio, pa se nadam da će i drugi tako doživjeti. Pred vratima mesdžida danas prije džume, prije nego što je bilo ko došao, čeka me jedan brat. Vidim da se radi o stranom radniku kakvih sad već ima mnogo u Hrvatskoj. Poselamimo se, pitam ga odakle je, on odgovori, ali vidim da nekako sav treperi, sjaji, sav u iščekivanju, nestrpljiv…
Otključam mesdžid, uđemo zajedno, pokažem mu gdje se klanja, a gdje je abdesthana… a on samo elhamdulillah, elhamdulillah…
On tad stade, pogleda me i kaže na engleskom: Brate, ja sam ovdje četiri mjeseca, prvi put sam uspio naći mesdžid i doći…
Uzbuđenje kojim je to rekao, emocije koje su ga preplavile dok punim očima gleda naš skromni mesdžid kao da je medinska džamija, kako je počeo plakati iz dubine duše, pao na sedždu kakvu nikad u životu nisam vidio i plačući samo izgovarao Elhamdulillah, elhamdulillah…
Dok je bio na sedždi, plakao i dovio dobrih tri-četiri minute, mnogo mi je stvari prošlo kroz glavu.
Koliko li ovaj insan voli džamiju, što li njega u životu mori, kakva iskušenja ima, kakvi su mu radni uvjeti…
Uslikao sam njegovu sedždu, da bude pouka i podsjetnik…
Kakva je to ljubav, kakvo je to izgaranje za vjerom…
Brat je iz Indije, rekao mi je i ime, radi u jednom mjestu koje je udaljeno više od sat vremena od Osijeka autom, izborio se da ga puste na džumu, došao je u radnoj odjeći, ravno sa gradilišta…
Nema tog uljepšanog odijela koje je vrednije od njegove odjeće…
Allah mu svako dobro dao, pomogao na na putu rada za njegovu porodicu – njegov postupak i emocija velika su škola istinskog aška prema Božjoj kući PIŠE Mr. Senad ef. Hevešević, glavni imam u Osijeku, Republika Hrvatska
