U političkom životu Bosne i Hercegovine, sve intenzivnije odjekuju izjave i stavovi predstavnika Republike Srpske, posebno onih iz redova Ujedinjene Srpske, koju predvodi Nenad Stevandić. Nakon nedavne sjednice Glavnog odbora ove stranke, Stevandić se obratio javnosti, naglasivši kako će njegova politička organizacija nastaviti sa, kako je rekao, odlučnom borbom za očuvanje i unapređenje ustavnih prava Republike Srpske.
Glavni odbor je, prema njegovim riječima, donio ključne zaključke koji jasno poručuju da se niti jedan segment položaja RS-a neće prepustiti slučaju. Kao centralni problem, označen je navodni “specijalni hibridni rat” koji se, prema njihovom mišljenju, vodi protiv institucija ovog entiteta. Stranka je stoga najavila čvršći angažman u javnosti, s posebnim fokusom na informisanje građana i suprotstavljanje svemu što procjenjuju kao prijetnju Republici Srpskoj.
Posebno oštro, Stevandić je u svom obraćanju kritikovao nekoliko ključnih aktera na političkoj sceni Bosne i Hercegovine. U prvom redu, prozvao je Christiana Schmidta, visokog predstavnika u BiH, te političko Sarajevo, ali i dio opozicionih stranaka iz RS-a. Po njegovom mišljenju, oni zajedno šire dezinformacije koje dodatno destabilizuju ionako napetu političku situaciju.
Kako je naveo, postoji jasna potreba da se “istine o položaju Republike Srpske” plasiraju što šire putem medija, čime bi se, po njegovim tvrdnjama, neutralisao uticaj neistina koje dolaze iz suprotstavljenih političkih tabora. Stevandić smatra da je medijski prostor jedan od ključnih frontova na kojem se vodi ova bitka, te poziva na energičnije djelovanje.
Nadalje, osvrnuo se na aktuelno pitanje prekompozicije vlasti na državnom nivou, s naglaskom na imenovanje novog ministra sigurnosti BiH. Prema njegovim riječima, imenovanje Nebojše Vukanovića na tu poziciju smatra problematičnim. Iako Vukanović dolazi iz reda srpskog naroda, Stevandić tvrdi da je njegova podrška u Parlamentarnoj skupštini došla gotovo isključivo iz redova političkih partija sa sjedištem u Federaciji BiH, kao što su:
-
SDP BiH
-
Narod i Pravda
-
Naša stranka
-
te tri bošnjačka kluba
Zbog toga dovodi u pitanje legitimitet tog imenovanja, naglašavajući da ono zapravo ne odražava volju srpskog političkog korpusa, već predstavlja kršenje principa ravnopravnosti konstitutivnih naroda.
Posebno se osvrnuo i na stavove i ponašanje Trojke, političke grupacije iz Federacije BiH, optužujući ih za neiskrenost u pregovorima i političkim dogovorima. Prema njegovoj procjeni, Trojka donosi odluke isključivo vođena sopstvenim interesima, bez istinske brige za ravnotežu između naroda u BiH.
Slično mišljenje iskazao je i prema HDZ-u BiH, stranci koja tradicionalno zastupa interese hrvatskog naroda. Prema Stevandiću, HDZ koristi Republiku Srpsku kao sredstvo za očuvanje vlastitih pozicija, bez stvarnog interesa za dugoročne partnerske odnose sa srpskom stranom.
Posebno je naglasio: “Mi smo im omogućili određeni prostor, vjerujući da će se zauzvrat poštovati pozicija Republike Srpske. Međutim, to se nije pokazalo iskrenim. Naša strpljenja više nema.”
Na kraju svog obraćanja, Stevandić je poručio da ne vidi smisao daljeg učešća na sastancima s predstavnicima Trojke, smatrajući da njihova politika vodi ka potkopavanju interesa Republike Srpske. Njegova poruka bila je jasna – Ujedinjena Srpska će nastaviti svoju borbu samostalno, bez oslanjanja na, kako kaže, neiskrene političke partnere.
Ova izjava dodatno produbljuje postojeće političke tenzije u Bosni i Hercegovini, nagovještavajući da predstoji period u kojem će odnosi unutar države ostati pod snažnim pritiskom međuentitetskih i međunacionalnih neslaganja. Koliko će ovakva retorika doprinijeti stabilnosti ili dodatno zakomplicirati već složene političke procese u zemlji, ostaje da se vidi u mjesecima koji dolaze. Ono što je, međutim, očigledno jeste da borba za poziciju i uticaj unutar Bosne i Hercegovine ulazi u novu, još intenzivniju fazu.
Ovakve izjave Nenada Stevandića još jednom ukazuju na duboku podjeljenost političke scene u Bosni i Hercegovini, gdje se često više pažnje posvećuje međusobnim optužbama nego traženju zajedničkih rješenja. Politička klima ostaje napeta, a retorika koja dolazi iz različitih entiteta sve više podsjeća na pozicijsko nadmetanje, gdje svaki potez druge strane doživljava kao prijetnju. U takvom okruženju, prostora za kompromis i dijalog sve je manje, a građani, kao i do sada, ostaju taoci političkih sukoba koji direktno utiču na svakodnevni život i budućnost cijele države. Hoće li ipak prevladati razum i potreba za stabilnošću, ostaje otvoreno pitanje koje čeka odgovor.
