Na početak (uvod): “Postoje ljudi koji ostavljaju trag u našim srcima zauvijek. Njihov osmjeh postaje dio nas, njihova ljubav nas oblikuje, a njihovo sjećanje nas čini boljim ljudima. Ova priča govori o takvoj osobi – o neni čiji je osmjeh bio svjetlost u djetinjstvu.”
U sredinu (pojačavanje emocije): “Allah dž.š. kaže u Kur’anu: ‘I Mi ćemo ih nagraditi za njihovo strpljenje Džennetom i svilom.’ (76:12) Nena Hasija je bila od onih koji su zaslužili najveću nagradu – ljubav djece koju je odgajila.”
Na kraj (zaključak): “Njen osmjeh živi u srcima svih koji su je poznavali. To je najveći amanet koji možemo ostaviti – da nas se sjećaju sa osmjehom i ljubavlju. Rahmetli nena Hasija, neka joj Allah podari Džennet!”
Moje sirotinjsko djetinjstvo bilo je najljepše tokom mirisnih proljeća, toplih ljeta, dozrelih jeseni i zima koje su protkane bajkama, mojom prvom literaturom. Volio sam rahmetli nenu Hasiju. Kad je prvi put došla kod nas, prvi put sam se potukao. Zbog jabuka što sam ih ubrao neni. A što su mi ih druga djeca htjela oteti. Dobio sam batine, ali je nena dobila jabuke.
Neni Hasiji nikad osmijeh nije silazio s lica. Čak i kad je plakala, lice joj je emitovalo neku čudesnu svijetlost. U njenoj blizini uvijek mi je bilo toplo. Malo je govorila, a riječ joj je dugo zvonila. Neke riječi nikad ne utihnu, ne iščeznu… Neke riječi prizivaju druge, rastu; služeći čovjeku, da se spozna i dozna…
Nena je dugo bolovala. Mirno i dostojanstveno podnosila je bolest. Bijaše negdje iza ponoći kad sam se, bez ikakvog razloga, naglo prenuo i čuo majku kako šapuće ocu , da ne bi uznemirila braću i mene: preselila je na ahiret ( umrla). Šutio sam, budan, sve do jutra.I danas pamtim to lice. Usnulo i sjajno. Zaboravljen smiješak u uglovima usana.Nije ona zaboravila osmijeh. To je njen trag, ona je otišla u osmijeh. Razlila se u prostor osmijeha i mirisne avlije njenih proljeća, u zvuk molitve i djedov glas nalik na grmljavinu pred kišu, nad žednim poljanama, iz kojih, umjesto žita, niču nade da će čovjek prepoznati poruku…
***Saginjem se, i blago poturam čist papir izvučen iz kopir aparata. Čekam, prvo jedan pa drugi, dva sićušna stvora: dva pauka stupaju na bjelu podlogu koja vrisne: nenapisanom pjesmom. Otvaram vrata balkona i lagano, vjetru koji oponaša RavelovBoléro, nudim sadržaj sa papira: Nosi vjetre ova dva sićušna stvora do nekog zaklona, jer i u njima je poruka.A mog’o sam ih pobiti, samo da sam srca imao.
Piše: Halil Džananović
